Život kao krletka

67. međunarodni filmski festival u Veneciji, 1. - 11. rujna 2010.: Tihe duše (Ovsyanki ), red. Aleksej Fedorčenko; Gorbačov (Gorbaciof), red. Stefano Incerti

  • Tihe duše (Ovsyanki), red. Aleksej Fedorčenko
    Da se spori meditativni filmovi ne moraju nužno svidjeti samo pristalicama ljutoga arta na najbolji način pokazuju Ovsyanki (rusko ime za vrstu ptičica), odnosno Tihe duše, kako je film naslovljen za međunarodnu distribuciju. Aleksej Fedorčenko dojmljivo je režirao scenarij Denisa Osokina koji govori prvenstveno o ljubavi ali i životu općenito.

    Nakon smrti dvadesetak godina mlađe supruge Julije, Miron zamoli svog kolegu Aista da mu pomogne otpratiti je na posljednje putovanje u skladu s običajima ugrofinskog plemena Merja koje se prije više stoljeća stopilo s Rusima, ali čiji mitovi i tradicija još uvijek žive u okolici jezera Nero. Miron s Aistom dijeli i intimna sjećanja na svoju ženu, no shvatit će i da ju je Aist istinski volio premda među njih nije bilo ništa više od „iskre koja je frcnula i odmah se ugasila“. Merje nisu vjerovali u boga no duboko su i iskreno vjerovali u ljubav i suživot s prirodom. Nenametljivo preplitanje sadašnjosti te tradicije i sjećanja, premda se odigrava u hladnom krajoliku tundre, prosijava istinskom toplinom ljubavi i odanosti utjelovljenih u dvjema ptičicama koje u kavezu putuju s junacima filma.
    Tihe duše (Ovsyanki), red. Aleksej Fedorčenko
    Nagrađeni snimateljski rad Mikaila Krichmana pridonio je stvaranju dojmljive atmosfere, a ispravna uporaba ispranih boja i onih u punom intenzitetu nenametljivo je dodala još poneku nijansu u oblikovanju karaktera likova. Moj osobni ukus na velikim se festivalima rijetko podudario s onim ocjenjivačkog suda međunarodne filmske kritike FIPRESCI, no ovaj put to se dogodilo.

    Izvan konkurencije prikazani talijanski film Gorbačov Stefana Incertija donosi priču o zatvorskom blagajniku koji smisao svoga isprazna života nalazi tek za kockarskim stolom ilegalne kockarnice u stražnjim prostorijama azijskog restorana. Kad nakon sitnih dobitaka počne naveliko gubiti, za pomoć se obraća kolegi s posla, a kao protuuslugu za njega obavlja poslove utjerivača reketa, a kad iznos naraste, i pljačkaša. Jedino čisto u njegovu životu jest kći vlasnika restorana koja ne govori talijanski ali prihvaća njegove znakove pažnje.
    Gorbačov (Gorbaciof), red. Stefano Incerti
    Film donosi još jedan ne osobito vrijedan prikaz razmjera praznine protagonista, a ono što pritom posebno smeta jest njegov naziv. Gorbačov je nadimak glavnog lika filma, a vjerojatno ga je zaradio zbog velikog madeža na čelu koji je njegove tvorce podsjetio na madež na tjemenu posljednjeg predsjednika Sovjetskog Saveza. Trivija je to koja će mu možda osigurati nekog gledatelja više ali taj, kao i ostali, iz kina neće izaći osobito zadovoljan.

    © Goran Ivanišević, FILMOVI.hr, 10. rujna 2010.

Piše:

Goran
Ivanišević

kritike i eseji