Među najzahtjevnije filmove ovogodišnje Mostre svakako se ubraja honkonški Rov Wanga Binga, snimljen uz francusko-belgijsku novčanu potporu. Wang Bing dosad je snimao uglavnom dokumentarne filmove, a dokumentaristički pristup vidljiv je i u Rovu. Film govori o dijelu kineske mračne prošlosti daleko od povijesnog sjaja carskih dvora dočaranog primjerice filmom Detektiv Dee i tajna fantomskog plamena, također prikazanim na Festivalu.
Usred jednog od najnegostoljubivijih dijelova zemaljske kugle, u pustinji Gobi, kineske vlasti krajem 1950-ih otvaraju radne logore za preodgoj koji su zbog surovih klimatskih prilika i uvjeta života te manjka hrane, zapravo mjesta za likvidaciju onih za koje je postojala sumnja (osnovana ili temeljena tek na krivoj interpretaciju poneke rečenice potpuno izvađene iz konteksta) da su zastranili od ispravnog komunističkog puta. Poput koncentracijskih logora (za koje je nacistička propaganda tvrdila da se radi o radnim logorima, sjetimo se samo zlokobnog „Arbeit macht frei“) u kojima su tijekom Drugoga svjetskog rata likvidirani Židovi ali i svi neprijatelji režima, tema je to koju nipošto ne treba zaboraviti, ali je, ako joj se već pristupa igranim filmom, treba obraditi na drugačiji način.
Mjesto na kojem je ljudsko dostojanstvo prestalo postojati (zbog manjka hrane neki su zatvorenici posegnuli za tijelima preminulih) teško da može imati svjetlijih strana, no scenarističko je oblikovanje prilično nezgrapno i koristi svaki motiv preko granice filmičnosti prije no što pređe na drugi. Toliko ljudskog jada, čemera i bijede koncentrirano u dva sata doista je teško gledati. Gledatelj nešto nakon polovine dvosatnog filma teško može suosjećati s protagonistima jer je naprosto otupio. Rov je prije igranofilmska rekonstrukcija nepostojećeg dokumentarnog filmskog zapisa no pravi igrani film.
Gledanje filma zbog tematskih sličnosti u sjećanje priziva knjigu Karla Štajnera 7000 dana u Sibiru (nedavno je prevedena i na kineski!), no uvjeren sam da bi njezina ekranizacija u rukama vješta redatelja zasigurno bila i filmičnija i dojmljivija.
Povijesni događaj koji obrađuje film Post mortem odvija se na drugom kraju svijeta, vremenski mnogo bliže današnjici. Post mortem Pabla Larraina snimljen je u peruansko-čileansko-meksičkoj koprodukciji, a njegova je radnja smještena u turbulentno vrijeme neposredno uoči i nakon ubojstva čileanskog predsjednika Salvadora Allendea 1973. Film govori o Mariju, zapisničaru u mrtvačnici, zaljubljenom u susjedu Nancy, kabaretsku zvijezdu čija je karijera na zalazu. U životu sredovječnog Marija ne dešava se gotovo ništa, a splet povijesnih okolnosti dovest će do toga da se približi subjektu svojih želja. Bezličan protagonist čiji će najveći životni uspjeh biti neuspjelo vođenje zapisnika Allendeove obdukcije, protagonist je koji u prvi plan gura vrijeme radnje, no kako o događajima saznajemo isključivo iz njegove perspektive, dobivena je slika, jednostavno rečeno, nepotpuna.
Jedan od rijetkih filmova ovogodišnjeg Festivala čiju režiju potpisuje žena (uz medijski najeksponiraniji Negdje (Somewhere) Sofije Coppole) jest Meek's Cutoff Kelly Reichardt. Film prati nekoliko doseljeničkih obitelji koje u potrazi za obradivom zemljom i boljim životom svojim kolima lutaju prerijom Oregona sredinom 19. stoljeća. Škrti sadržaj koji nije gotovo nijednom od likova omogućio iole veći dramski luk (izuzetak je donekle Emily Tetherow Michelle Williams) usmjerio je pozornost gledatelja na surov no iznimno filmičan prerijski pejzaž (sjetimo se samo brojnih vesterna) no tu je došlo do podbačaja. Prikazana filmska kopija nudila je neprimjeren, televizijski format slike i tehnički nezadovoljavajući zvuk koji je povremeno onemogućavao praćenje izrečenog. Onaj tko zna talijanski mogao se ispomoći titlovima no ostalim gledateljima doista nije bilo lako. Otvoreni kraj zaokružio je filmski prikaz egzistencijalističke praznine.
© Goran Ivanišević, FILMOVI.hr, 11. rujna 2010.
