Onkraj najpoznatijih magičnih ogledala literature (maćehino u Snjeguljici, Alicino s druge strane, Erised Harryja Pottera) odnosno onih stvarnosnih – proricateljskog biblijskoga kralja Salomona i Pitagorina kojeg je iščitavao okrećući ga nasuprot Mjesecu, sada se nalazi i celuloidno čarobno zrcalo drevnog, besmrtnošću prokletog Parnasusa, koje predstavlja svojevrstan portal u onostrani paralelni svijet pojedinčeva imaginativnog.
Evidentne Prosperovske inspiracije i faustovske baze, Parnasus u igri s Vragom biva kvalitetnim protivnikom, poput pravog vješca iz Tesalije, iako, u klasičnoj definiciji motiva bajke, pripada skupini očeva koji sklapanjem loše pogodbe u opasnost dovode svoje kćeri (od Ljepotice i zvijeri i Cvilidrete do Bezruke djeve). Odražavajuća površina zrcala time postaje simbolom Parnasusova znanja, i to onog istinskog i vrijednog znanja. Promjenjivi lik ludog šeširdžije Tonyja pak svojevrsni je psihopomp pri skupljanju duša, vodič ovog istinski srednjevjekovnog i fantastičnog Imaginarija i ključni lik filma koji bi zahtijevao i dublju i širu analizu.
Pritom Johnny Depp, Jude Law i Colin Farell namjesto tragično preminula Heatha Ledgera (sva četvorica kao Tony) funkcioniraju dobro u službi lika i priče te je prijelaz s jednog na dodatna tri aktera nezamjetan i čak dobrodošao; problem, ako on uopće postoji, jer govorimo o samosvojnom redatelju – umjetniku osebujna načina izražavanja, u loše je zaokruženoj i raspletenoj priči inače dobro mišljenoj i fino utkanoj u temeljne arhetipske motive bajki, umješno kalemeći iste na suvremenost. Riječju, iako nije posvemašnje koherentan, uvijek je vizualno stimulativan i maksimalno čaroban.
Od Gilliama, naime, ne treba niti očekivati zanimanje ka suvremenom nasilju i osvrtanje na političko-sociološka kretanja; auteur je to s vlastitom interesnom sferom i vrlo osobnim načinom prezentiranja iste te zapravo nije niti ključno postoje li u njegovu djelu rupe odnosno oko njega ne treba previše intelektualizirati, radije se prepustiti čaroliji samog Imaginarija, kao u kakvom zabavnom parku. Čak ne treba žaliti što nije zaokruženiji ili bolji. Jer, njegova prenatrpana vintaž-vizualnost otkriva redatelja u top-formi, ekstravagancu ikonografski nadahnutu zlatnim dobom ilustracije s kraja 19. i početka 20. stojeća, poput one danskog umjetnika Kaya Nielsena (čak i s proplamsajima Watera Cranea) i sljedbenim joj prizorskim, regionalističkim američkim slikarstvom iz tridesetih, a biva i svojevrsna posveta beketovskoj odrpanoj atributici londonskoga polusvijeta (pijanaca, huligana, klošara) s pohabanim putujućim kazalištem retro-rekvizitarija i mjesecolikim, posvemašnje lutkasto-bychkovljevskim licem Lily Cole, čak svojevrsni filtar fellinijevsko-browningovskog senzibiliteta za nakazno i grotesku, vješto spajajući bizarno i ozbiljno, rokokoovski razbarušeno i mračno, kičasto i umjetnost.
Sintetizirajući elemente svojih ranijih radova, Gilliam tako i ovoga puta predstavlja iako počesto nezgrapnu i nesklapnu, uvijek duboko osobnu, grozničavo individualnu fantazmagoričnu bakanaliju, numinozno opčinjavajuću svakom štovatelju redateljevih svjetova.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 14. rujna 2010.