Vizualno nadareni umjetnici koji se prvi put posvete režiji cjelovečernjeg igranog filma često upadnu u zamke te zahtjevne filmske vrste. Najčešće u prvi plan stavljaju vizualnu stranu filma, uglavnom pretjerujući u nepotrebnim stilizacijama, dok im je briga oko razvoja priče i karakterizacije likova nekako sporedna. No, ima i časnih iznimaka poput Antona Corbijna, nekadašnjeg tvorca videospotova i fotografa rock grupa, koji je režirao izvrstan dugometražni prvijenac o slavnoj grupi Joy Division i njihovom pokojnom pjevaču Ianu Curtisu (Kontrola), a pritom je uspio sjajno uskladiti Curtisove životne probleme s iznimno plastičnim ugođajem ondašnje mančesterske scene.
Čini se da za Corbijnom ne zaostaje ni Tom Ford, čuveni modni kreator teksaškog podrijetla, koji je prošle godine također režirao svoj prvi cjelovečernji igrani film. Njegov Samac bavi se životom sveučilišnog profesora Georgea (Colin Firth), koji nakon pogibije dugogodišnjeg ljubavnika više ne nalazi smisla u životu i planira počiniti samoubojstvo. U tu svrhu piše oproštajno pismo i detaljno razrađuje postupak samoubojstva, ali prije toga sreće nekoliko ljudi čija mu prisutnost postupno pobuđuje sumnju u opravdanost takvog postupka. Tako odlazi na večeru kod svoje nekadašnje djevojke, danas najbolje prijateljice Charley (Julianne Moore), zatim sreće mladog i zgodnog Španjolca koji mu se otvoreno nudi, a najzad bude očaran svojim odanim studentom, čiju intelektualnu otvorenost i senzibilnost ranije nije zamijetio.
Nasuprot prije spomenutom zapažanju da vizualni umjetnici često zanemare filmsku priču i likove, Tom Ford pokazuje zavidnu posvećenost tom značajnom segmentu igranog filma. To se očituje ponajprije u vrsnoj scenarističkoj razrađenosti naslovnog lika, čiji je životni raspad suptilno i dojmljivo prikazan u nadahnutoj glumačkoj izvedbi Colina Firtha, a također je dojmljiv i mladi glumac Nicholas Hoult u ulozi njegovog studenta. Svakako valja izdvojiti uobičajeno glumački maestralnu Julianne Moore, čiji lik usamljene i nesretne sredovječne žene predstavlja dijametralno suprotnu silnicu u prevladavajućem homoerotskom polju. U tom smislu znakovit je prizor tijekom romantične večere, kada ona nakon nekoliko čaša vina spočitava Georgeu njegovu seksualnu orijentaciju, jer bi u protivnom vjerojatno živjeli zajedno i bili sretniji.
Osvrnimo se najzad i na osebujan vizualni stil, budući da je Ford i tu dimenziju iznimno vješto uskladio s ostalim segmentima filma. Vizualna rekonstrukcija razdoblja (radnja filma odvija se početkom šezdesetih) očekivano je izvrsna, zbog čega Samac djelomično vizualno asocira na vrhunske melodrame Douglasa Sirka, a naročito je učinkovita fotografija koju potpisuje mladi španjolski snimatelj Eduard Grau. Njezina stiliziranost (s čestom upotrebom usporenih kadrova) uopće ne ometa dojam životnosti i uvjerljivosti priče, a ujedno pobuđuje osjećaje nostalgije za nekim staloženijim i opuštenijim vremenima. Očito nije jednostavno prebaciti se iz svijeta mode u svijet filmske umjetnosti ili drugim riječima; nije isto nadzirati modele na pisti i navoditi glumce ispred kamere. No, čini se da je Tom Ford uspješno preskočio barijeru i režirao igranofilmski prvijenac s duljim rokom trajanja.
© Elvis Lenić, FILMOVI.hr, 2. rujna 2010.
