Život i stvaralaštvo Krste Papića

Hrvatski filmski ljetopis, gl. ur. Nikica Gilić, br. 61, god. 16, ožujak 2010.

• Prvi ovogodišnji broj Hrvatskog filmskog ljetopisa donosi nešto manje priloga nego inače jer su izostale neke od stalnih rubrika (Iz povijesti hrvatskoga filma, primjerice), a ostale su, poput Eseja te Festivala i revija, svedene na po jedan tekst. Cijeli je proljetni broj tako usmjeren na tematski blok posvećen hrvatskom redatelju Krsti Papiću, pokušavajući osvijetliti njegov život i stvaralaštvo, utjecaje, ali i samu autorsku osobnost.
  
  Nakon informativnoga Uvoda u Papića Tomislava Šakića, u kojem autor u kratkim crtama razmatra društveni i politički kontekst redateljeva stvaralaštva, označavajući ga kao iznimnu autorsku ličnost te njegovo stvaralaštvo dijeli na dva razdoblja – ranije modernističko te kasnije klasičnofabularno – slijedi opširan razgovor sa samim redateljem.
  
  Krsto Papić u razgovoru: „Želim pridobiti vječnu publiku“ središnji je segment tematskoga bloka, a posrijedi je podugačak, ako ne pomalo i predugačak razgovor koji se proteže na šezdesetak stranica, a kojega su s Papićem vodili Juraj Kukoč, Danijel Rafaelić i Tomislav Šakić. Umjesto da su se odlučili za konvencionalan i već monoton pristup u kojem bi se o redateljevom životu i stvaralaštvu pisali raznorazni klasični radovi, uredništvo se odlučilo za nešto zanimljiviji pristup u kojem je ostavljena mogućnost samome Papiću da iskaže svoje umjetničke i svjetonazorske stavove, promišljanja o vlastitom životu te umjetničkom putu, utjecajima – kako filmskim tako i kulturološkim, odnos naspram prevladavajućih ideologija te filmskih tendencija u određenom razdoblju. Prisutnost triju intervjuera također pridonosi širini zahvata jer i sami ispitivači u razgovor unose svoje poglede o filmu te filmskom stvaralaštvu u Hrvatskoj, često se i sami razlikujući u metodološkim uporištima. Stoga razgovor s Papićem predstavlja višegeneracijski spoj te različite poglede na jedno razdoblje hrvatskoga filma koji se međusobno zrcale te nadopunjuju.
  
  Razgovor je pak podijeljen u dvanaest cjelina te započinje redateljevim osvrtanjem na djetinjstvo i mladost da bi nakon toga, mahom kronološkim slijedom, pratio njegovo školovanje, prve susrete s filmom te umjetnički i životni put sve do naših dana.
  
  Nakon razgovora slijede tri rada koja nastoje osvijetliti neka od intrigantnijih pitanja u kontekstu autorova opusa (Jurica Pavičić: Vrane, ovnovi i žene: politika i moć u filmu Lisice Krste Papića; Juraj Kukoč: Opreke u dokumentarnim filmovima Krste Papića; Nikica Gilić: Predratna psihoza: slike 30-ih u Izbavitelju Krste Papića). Tematski blok završava filmografijom Krste Papića koju je priredio Juraj Kukoč.
  
  Iako bi se iz naslova Pavičićeva rada dalo zaključiti kako je naglasak stavljen prvenstveno na odnos politike i moći u Papićevu najznačajnijem filmu, situacija je ipak ponešto drugačija. Naime, osim uvodnoga razmatranja kulturološkoga značenja Lisica, Pavičić se mnogo više i u većem dijelu rada pregledno bavi recepcijom navedenoga filma, a potom i motivima antičke tragedije koje na temelju Aristotela pokušava iščitati, da bi se tek u završnom dijelu teksta dotaknuo onoga što mu je uistinu tema.
  
  Kukočev tekst bavi se razmatanjem opreka vlast/narod, ideologija/stvarnost, bogat/siromašan, moćan/nemoćan, urbano/ruralno u Papićevim dokumentarnim filmovima, no naglasak je stavljen na pet njegovih najznačajnijih dokumentaraca snimljenih između 1968. i 1972. godine, a referira se potom i na ostale redateljeve dokumentarne naslove, pri čemu većinu snimljenih nakon toga razdoblja smatra umjetnički inferiornijima te manje zanimljivima. Kukoč bez pretjeranoga teoretiziranja te na vrlo čitak način predočava srž Papićevih najznačajnijih dokumentarnih filmova, njegovu redateljsku poetiku te idejne preokupacije, da bi u zaključnici podcrtao podudarnost redateljeva dokumentarističkoga te igranofilmskoga stvaralaštva.
  
  Osobitim aspektom Papićeva Izbavitelja bavi se Nikica Gilić tako što povlači paralele između vremena radnje (tridesete godine dvadesetoga stoljeća) te vremena nastanka filma (sedamdesete godine dvadesetoga stoljeća), smatrajući kako se kroz film dijelom zrcali i društveno-politička situacija vremena nastanka djela. Unatoč činjenici da se film može smatrati alegorijom vremena svoga nastanka, što u neku ruku autor članka dokazuje i pozivanjem na recepciju ostvarenja, smatra da se njegova idejna potka može širiti i do priče o univerzalnosti zla, čime dodaje novi aspekt tumačenju Papićeva djela.
  
  Od ostalih radova u ovome broju Ljetopisa spomenut ćemo najzanimljivije. Krešimir Mikić donosi još jedan standardno dobar portret snimatelja (Portret snimatelja (V) – Michael Ballhaus) u kojem nastoji istaknuti Ballhausove snimateljske osobitosti u rasponu od pokreta kamere, kompozicije kadra pa do odnosa prema glumcima. Posrijedi je na trenutke osobno intoniran članak koji pregledno i sustavno nastoji obuhvatiti najznačajnije faze u karijeri tog snimatelja, suradnje s uglednim redateljima poput Scorsesea i Fassbindera na kojima je naglasak, te istaknuti glavne odrednice njegove snimateljske tehnike i stila.
  
  Zagrebački ciklus Langovih filmova bio je povod Sonji Tarokić (Narativna moć Fritza Langa) da pokuša dati viđenje Langova stvaralaštva. Tekst počinje kratkim kronološkim pregledom njemačke i američke faze redateljeva stvaralaštva da bi potom krenula na naratološki intonirana razmatranja Langovih filmova, dotaknuvši se i društvenoga koncepta te sagledavanje uloge dvojnika u njegovu opusu. Od odveć školskoga problematiziranja navedene tematike u većem dijelu rada, mnogo je zanimljiviji zaključni dio u kojem autorica Langove filmove o doktoru Mabuseu uspoređuje s djelom Nema zemlje za starce braće Cohen, kao ostvarenjem koje potire klasične narativne postupke koje su bili prethodno razmatrani u tekstu na primjeru Langovih filmova. U pregledu Od tolerancije do nasilja Tomislav Kurelec piše o ciklusu suvremenoga švedskoga filma koji se odvijao od 22. veljače do 4. ožujka 2010. godine u Zagrebu, a posrijedi je informativan članak koji može poslužiti kao svojevrsni presjek suvremenih strujanja u toj kinematografiji.
  
  © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 30. kolovoza 2010.

Piše:

Dejan
Durić