Suvremeni Hollywood naprosto je preplavljen prequelima, sequelima, remakeovima – u svijetu filma krojačke škare vrlo su in, no nešto sasvim novo, na razini Matrixa devedesetih, otprilike, donosi inovativni Početak (nejasan odabir prijevoda koji nema veze niti s originalnim naslovom a niti s radnjom filma) – iz starog kreira novo ruho (bazna premisa akcijski su filmovi pljačke à la Nemoguća misija ili Oceanovih 11), kako na narativnoj jednako i pri formalno strukturalnoj razini. Pritom ovaj revolucionaran zf-naslov biva instantan klasik, distinktivno originalan blockbuster, imaginativno restrukturiranih tropa žanrovskoga filma, istovremeno metafizička Nemoguća misija i daleko iznad matrixovske pop-psihologije. Intelektualno izazovan i pamtljiv, inteligentan i intrigantan ep filozofsko-psihologijske terminologije i tretmana vremena (njegove iluzije i paradoksa), svoj barokni vizualni imaginarij filtrira kroz višestruke slojeve (ne)realnosti. Spretno baratajući zakonitostima lucidnog sanjanja, Nolan kreira virtualnu distopiju, konceptualan labirint podsvijesti, metafizičku simulaciju stvarnosti, ujedno alegoriju tuge, kajanja, čežnje za onostranim; fascinantan svijet simbola i tajni, podsvjesnog, jungovske anime i animusa.
Nevjerojatno je pritom kako mnogi djelu prigovaraju nedovoljnu fluidnost, ilogičnost i nonsesnost, anti-apstraktnost pri prikazu snovitih dijelova radnje odnosno njegovu konceptualnu preciznu definiranost; baš kao i nedorađenost likova, sa onim centralnim u tumačenju Leonarda DiCaprija, koji su pak dovoljno osebujni u izvedbama karakternog ansambla da se u kontekstu čitava djela, njegove oblikovne i narativne strukture, takva činjenica više može promatrati svjesno odabranom ekonomičnošću negoli manjkavošću. Kao da je nastavio na razradi lika iz neshvaćenog te posljedično podcijenjenog Otoka Shutter, iako je uloga Teda Danielsa razrađenija i napisanija, nego i zbog zahvalnije startne pozicije – Lehaneova književnog predloška; od one lika znakovita imena Dom Cobb u Početku, pa je samim time i DiCaprijeva izvedba u prvom nešto snažnija, iako i ovdje sposobni glumac nerazmetljivo daje svoj maksimum.
Filmovi, uz poigravanje perspektivama iluzije i stvarnosnog odnosno podsvijesti svojih (anti)junaka, dijele i ominozan i upečatljiv score – Nolanov Hansa Zimmera, Scorsesejev pak fusion poratnih skladatelja, atmosferično obilježen neponovljivom Passacagliom Krzysztofa Pendereckog. Nikad slobodno asocijativan nego zaokružene konstrukcije, Početak je – iako barata manje stvarnosnim motivima, djelo posvemašnje precizne i elaborirane projektivnosti, u kojem do izražaja dolazi kompleksna montaža koja pak ni u jednom trenutku ne narušava zakonitosti unutrašnje logike, niti umanjuje jasnu preglednost nekoliko pažljivo i umješno vođenih planova radnje. Pritom cjelina nikad nije konfuzna, kako se također u filmu nesklonim kritikama voli isticati, i to upravo zbog redateljeve vizionarske metodične studioznosti, organiziranosti i preciznosti, načete već kao predmet interesa u kultnom puzzleru Memento.
Očigledno je dakle da ovaj uradak nije materijal za neupućenog gledateljskog adepta, baš kao niti za onog karakternog – vidimo to po Saitu, ostarjelom i uvučenom u somnambulne astralne čari, izgubljenog u dubokom snu unutar sna, zarobljenog sporim, vilinski drugotnim protjecanjem vremena. Pritom se Nolan izrazito upućeno probija kroz slojeve snova i stvarnosti, žonglirajući nadstvarnim kroz neprikriveno metaforičko i ironiju, umješno kreirajući visoku tenzičnost i suspense; sve to korištenjem morfoloških figura starogrčke mitologije – opisujući odiseju svoga junaka odgođenog povratka domu, svoje sanjane svjetove kupajući Lethinim zaboravom, junakinju nazivajući Arijadnom, nositeljicom ključa (ili preciznije, niti) za izlazak iz mandaličnoga kozmogramskog labirinta – svijesti, sna, podsvjesnog uma, pri čemu takvo inicijacijsko iskustvo Doma Cobba (suvremenog Tezeja, Herakla ili Jazona) biva nalik potrazi za Zlatnim jabukama u Vrtu Hesperida ili za Zlatnim runom u Kolhidi – ovoga puta to je borba protiv vlastitih antitijela, utjelovljenih u pokojnoj supruzi Mal (još jedan motiv vrlo nalik onome u spominjanom Otoku Shutter), čije ime evocira malevolentnost, zloćudnost, nepravilnost – mentalni ekvivalent antitijela kod spavača (i tu se ostavlja mjesta raspravama, budući da dotična famme fatale biva doslovno zaključana u podrumu – najdubljoj podsvijesti junaka).
Cobbov obrambeni sustav (riječju, labirint sna) pritom reagira protiv uljeza – učeći kako proći a ne zalutati kroz područja sestre sna – smrti, koja predstavlja vrata drugoga života; usredotočiti se i ne dati se zavesti stranputicama. Melankolična emotivna meditacija i efektan paranoidni triler u jednom, revolucionarni Početak sadrži i neke antologijske scene, ujedno montažno uzbudljive i koreografirane poput baleta, pa i takav izdvojeni isječak predstavlja Nolana kao ponajboljeg visokobudžetnog suvremenog filmskog auteura, nešto što je obećavao Klubom boraca postati Fincher, možda čak i Richard Kelly. Elegantno i nenametljivo celebralan, Nolan je također jedan od najinovativnijih i najintelektualnijih holivudskih filmaša, a ovim se naslovom potvrdio najzanimljivijim američkim suvremenim redateljem s distinktivnim i prepoznatljivim interesom za vremenske konstrukcije i prekrajanja, tipične – nolaneskne, gotovo hitchcockovske obuzetosti filmom, kompulzivne sklonosti prostudiranosti shematskih konstrukcija do u najsitniji detalj. I možda je netočna krajnost Početak proglasiti remek-djelom a redatelja neporecivim wunderkindom moderne kinematografije, ali svakako je bliža istini od one koji ga nastoje omalovažiti i umanjiti njegov značaj. Film, naime, nesporno imponira zaokruženošću vizije i preciznošću režije, briljantnim vođenjem kompleksne teme i višestrukih niti radnje te je posve sitničavo, ako ne i besmisleno, nalaziti mu mane. Jer, Nolan je otišao korak dalje.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 1. kolovoza 2010.
