Rodonačelnica postmodernog vampirskog podžanra (koji gotovo posvemašnje izlazi iz obrazaca horora i radije se približava onima romanse, čak sapunice), saga Sumrak već je u startu bila predodređena na celuloidni uspjeh kao slijednica instantno popularnih tinejdžerskih romana Stephanie Meyer; sa svojom neprobojnom brendovskom marketinškom strategijom i njenom ciljanom subkulturalnom fan-publikom, pa recenzije čitave kvadrologije nije potrebno temeljiti na pitanju je li svaki pojedinačni film lošiji ili bolji, jer to njihovim vjernim gledateljima s ozbiljnijih analitičkih aspekata nije niti važno. Stalno pak ažurirajuće, metaforički zahvalno proširenje simbolike vampira, uči nas povijest, konstanta je koja uvjetuje da se zanimanje za njih javlja u sporadičnim cikličkim intervalima, ponajčešće ih uzimajući prezentantima ovakve ili onakve krize – materijalne, duhovne… U kontekstu Sumrak sage evidentan je njihov alegorijski moralizatorsko-prispodobni aspekt – reinterpretacija mitološke recepcije vampira kao grozomorne nokturnalne fantazmagorije u nimbusnog nositelja novog, ćudoredno-suzdržljivog poretka.
No ono što spisateljica uspijeva (a posljedično i film prenosi) jest osuvremeniti preobražaj još jednog fantastičnog animalnog arhetipa, u trećem nastavku Sage ravnopravnog vampiru – vukodlaka. Naime, ono što su Coppola i Jordan devedesetih učinili za krvopije i što je Joe Johnston nažalost propustio učiniti u recentnom Wolfmanu, Stephanie Meyer čini za vukodlaka, inaugurirajući privlačnost teratološkog baziranu na podsvjesnom, revalorizirajući njegovu nakaznost kao duboko humanu. Njegov okrutno-ktoničan, psihopompni simbolizam pretvara u povoljni solarni, topao svjetlodajni i životodajni, plodonosni, naglašavajući (i opet maskirano mormonskim moralizmom, u korist promocije spolne čistoće) antagonistička udvajanja: dihtomijsku dualnost primordijalnog, mužjačkog, sfere erotske želje, iskušenja likantropa Vrućeg Jacoba naspram homologna eteričnog, apstinencijskog, spiritualnog, donositelja blaženstva vampirskog Hladnog Edwarda. (Sreća se pronaći može samo u duhovnom, poručuje autorica, pa njena Bella postaje duhovna aspirantica izložena gotovo medijevalnim kušnjama koje mora nadvladati u interaktivnom svijetu oniričkog astrala.)
Pritom se Meyerica nešto manje oslanja na folklorne elemente građe, iako polazište svakako ima u tilburyjevskim tezama o povezanosti metamorfoza legendarnih zvijeri s mjesečevim mijenama, oko toga i gradeći naslove svojih romana. Dramatičan događaj pomrčine tako i knjiga i film prihvaćaju kao najavu poremećaja svršetka jednog ciklusa te pripremu za novi. Naime, centralni dvojac Bella-Edward smjenjuje trojac Bella-Edward-Jacob, čime se možda dobiva produbljenje narativne dimenzije ali ujedno i gubi čarolija iznadvremenske ljubavi fatumskih konotacija. (Najnepotrebnijim i začuđujuće besmislenim potezom pokazala se pak zamjena sasvim solidne i funkcionalne Rachelle Lefevre sa Bryce Dallas Howard zbog boljeg zvjezdanog statusa potonje, jer iako lik Victorije koju tumači u knjizi Pomrčina ima važnu ulogu, u filmu se izgubio i ostao marginalnim kao i ranije.) Celuloidna tekstura predzadnjeg dijela Sumrak sage tako ostaje bez izraženijeg redateljskog pečata, u karakterizaciji gotovo zamrznuta neverending story zadana univerzuma, razvučeni pseudointelektualan work in progress odnosno fanovski flick bez pretenzija na novu publiku.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 14. srpnja 2010.
