Douglas Sirk danas

u povodu prikazivanja filmova Sve što nebo dopušta i Zapisano na vjetru

  • Zapisano na vjetru (Written on the Wind, 1956)
    Prikazivanje dvaju filmova Douglasa Sirka – Sve što nebo dopušta (1955) i Zapisano na vjetru (1956) u sklopu Almodovarovih fusnota, gdje je uz dva filma Pedra Almodovara prikazano i niz onih koji su utjecali na njegovo stvaralaštvo i poetiku, dobar je povod za ponovno promišljanje Sirkova stvaralaštva iz današnje perspektive.

    U Sirkovo vrijeme možda temeljna funkcija filma bila je stvaranje iluzije koja će pružiti gledateljima sve ono što u stvarnom životu nisu mogli osjetiti ili iskusiti pa je umjetnost bila svojevrsni opijum za široke mase, sredstvo koje će služiti zamagljivanju pogleda na neku realnu, traumatsku jezgru svakodnevne, isprazne egzistencije. Melodrama je svojim patosom, uzvišenim odnosno podignutim stilom glume, shematiziranim obrascem svijeta, naglašenom funkcijom glazbe, patrijarhalnim svjetonazorom i tragičnim i/ili nesretnim završetkom savršeno odgovarala takvom holivudskom shvaćanju.

    Pedesetih godina dvadesetoga stoljeća, kada Sirkova holivudska faza stvaralaštva dostiže svoj umjetnički i komercijalni vrhunac, kritika je mahom razapinjala redatelja negodujući nad njegovih kičastim te odveć sladunjavim filmovima, a tada na boljem glasu nije bio niti Universal, kompanija koja je producirala spomenute filmove. Nakon plodnih pedesetih godina završava i Sirkovo stvaralaštvo jer su u narednom desetljeću američko društvo zahvatile korijenite promjene i liberalizacija, a melodrama je odjedanput postala anakronim žanrom koji podražava i odražava društvene sustave i vrijednosti na zalasku.
    Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955)
    Negdje sa Sirkovim američkim stvaralaštvom završava i razdoblje klasičnog Hollywooda, koje se urušava pod naletom pokreta Novi Hollywood koji je nastojao uspostaviti novi, mimetički odnos filma i zbilje, što je bilo uvjetovano liberalizacijom i društvenim previranjima u Sjedinjenim Državama (Watergate, rat u Vijetnamu, seksualna revolucija). Za grupicu društveno osviještenih filmaša (Martin Scorsese, Francis Ford Coppola, Hal Ashby, Robert Altman, Brian De Palma…) melodrama kao konzervativan žanr, uz niz drugih žanrova, predstavlja sve ono što u klasičnom Hollywoodu nije valjalo, a osobito zabavljačku funkciju kinematografije te bijeg iz realnosti u fantaziju odnosno bila, je da se poslužimo naslovom Sirkova najpopularnijega filma, imitacija života, umjesto da zrcali stvarni život te njegova proturječja i probleme.

    Gledano iz današnje perspektive, Sirk je bio pravi stručnjak u podilaženju publici, konzervativnom studijskom sistemu i zahtjevima američke filmske cenzure, koja je u mekkartijevskim pedesetima bila nesmiljena. Snimao je filmove koje je publika obožavala, a kritika smatrala tek raskošno produciranim sapunicama, kičastim, odveć artificijelnim, stiliziranim i ženskim. Ipak čudi kako onovremeni kritičari nisu uspjeli prodrijeti dalje od forme filma namijenjenoga najširoj publici. Redatelj je bio pravi majstor ironije i u podtekstu njegovih filmova pomno su utkani složeni motivi koji su razarali onovremeno američko društvo neposredno nakon Drugoga svjetskoga rata i opterećeno politički produciranom paranojom od komunizma. Te su iste kičaste i artificijelne melodrame jednako potkopavale i ironizirale američke vrijednosti i način života kako to samo mogu činiti filmovi čiji su redatelji neamerikanci (Sirk je bio Nijemac koji je u vrijeme nacističkoga terora prebjegao u Ameriku), te u formi žanra, da ironija sama po sebi bude veća, namijenjenog širokoj publici.
    Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955)
    Sirkovu revitalizaciju započinje niz queer filmaša – od Rainera Wernera Fassbindera preko Pedra Almodovara do Todda Haynesa, u čijim je opusima kako na formalnom tako i tematsko-motivskom planu svakako zamjetan utjecaj njemačko-američkoga redatelja. Haynes je tako, kada ga je jedan časopis zamolio da sastavi listu deset najboljih filmova svih vremena po njegovom osobnom izboru, na svih deset mjesta stavio upravo Sve što nebo dopušta, da bi zatim snimio i svojevrsnu parafrazu/posvetu dotičnome filmu Daleko od raja (2002).

    Sve što nebo dopušta, film o nedopuštenoj ljubavi između dobrostojeće udovice Cary Scott (Jane Wyman), pripadnice višeg srednjeg sloja iz Nove Engleske i njezina vrtlara Rona Kirbyja (Rock Hudson), arhetipski je primjer u kojem je Sirkov rafinirani stil došao do punoga izražaja. Jer, film ne samo da je funkcionirao kao besprijekoran crowd pleaser, nego je ironizirao američku kulturu življenja pedesetih godina prošloga stoljeća, društvene hijerarhije i nesposobnost ostvarivanja vlastite prirode, u ovom slučaju emocionalnih i seksualnih potreba jedne žene. Stoga je shvatljivo da su redatelja prigrlili queer filmaši jer ako se povedemo za najopćenitijom preokupacijom queera – da čini kritičku distancu od bjelačke, srednjestaleške, heteroseksualne norme – spomenuti autorov film sasvim zadovoljava taj kriterij.
    Sve što nebo dopušta (All That Heaven Allows, 1955)
    Ne samo da kritički razmatra navedeno okruženje, nego svoju kritičku oštricu dodatno pojačava slobodoumnim ponašanjem društveno iščašenoga lika (naravno, prema kriterijima takve okoline) Kirbyja koji usmjerava Cary da se opusti, odbaci umjetna pravila koje je društvo postavilo te ode u brak s njim jer je jedino bitno da se ona osjeća sretnom. Drugim riječima, iz današnje perspektive Sve što nebo dopušta može se iščitavati kao ultimativna queer parabola o odnosu pojedinaca i heteronormativnog okruženja. Unatoč sentimentalnim rješenjima i katkada naivnim dijalozima, redatelj je u malo poteza znao ocrtati psihologiju svojih karaktera pa je društveno samo jedna strana priče, a drugu čini psihološko – žudnje, fantazijski životi, traume, a navedena su dva pola u neprestanom antagonizmu.

    Sirk se stoga nameće kao izvrstan društveni kroničar, po mnogočemu radikalniji i nesmiljeniji od društveno angažiranih filmaša Novoga Hollywooda, koji se nisu morali bojati cenzure zbog koje je njihov prethodnik svoju društvenu kritiku s mnogo umijeća i stiliziranja trebao maskirati u širokoj publici prihvatljive priče. Sve što nebo dopušta tako pršti od zajedljive ironije, a redatelj uspijeva suptilno demaskirati sve ceremonije, načela, društvene rituale, moralna i etička načela na kojima počiva svjetonazor konzervativne, puritanske više građanske klase, pa su se podjele koje počivaju na klasnim, rasnim, ekonomskim i rodnim kriterijima našle na udaru u ovom filmu. Pritom je Sirkov pomno osmišljen redateljski stil, koji je veliku pažnju polagao na fotografiju, kostimografiju, scenografiju i glazbu te njihovu međusobnu usklađenost i korespondentnost, osim što je naravno kićen bio i funkcionalan, jer okruženje koje se ostvaruje kroz navedene čimbenike često postaje nepodnošljivi teret koji guši subjekte ili odražava njihovu emocionalnu prazninu.
    Zapisano na vjetru (Written on the Wind, 1956)
    Dobar je primjer prizor božićnoga slavlja u kojem je Cary odjevena tako da i sama nalikuje na svojevrsno kičasto božićno drvce – čime se naglašava njezino pristajanje na društvene norme te dopuštanje da je tretiraju kao objekt koji se ostvaruje kroz pogled drugih: kao uvijek savršeno odjevena kućanica, majčinski lik bez seksualnosti koja, kada pokaže svoj angažman, prvo biva sankcionirana od vlastite djece. Sirk se također volio poigravati i paradoksima pa Cary napušta ljubav svoga života zbog stavova vlastite djece i okoline da bi potom, kada je sve već gotovo, shvatila da djeca, koja su na usnama imala parole o obiteljskoj tradiciji i domu, ionako uskoro kreću u samostalne živote a ona će naposljetku ostati sama.

    Ako se Sve što nebo dopušta prije svega bavi srazom društvenoga i osobnoga te secira društvenu patologiju, Zapisano na vjetru posve je u domeni psihoseksualne studije koja analizira mračna područja žudnje. Sirk u ovome slučaju, a što je i inače njegova karakteristika, nije sklon širokom objašnjenjima nego složenu tematiku obiteljskoga odnosa, dostatnoga za podugačku obiteljsku sagu, svodi na svega devedesetak minuta filma. Međutim, struktura djela arhitektonski je skladna a autor, usredotočivši se na ključne trenutke međuljudskih odnosa, uspijeva oslikati psihologiju svojih subjekata te podjednako dobro prikazati četiri različita iskustva. I u ovome filmu pokazao se vještim društvenmi kroničarom koji kroz melodramatski plašt nastoji prikazati patogene pojave u američkom društvu nakon Drugoga svjetskoga rata te začetak promjena koje će uskoro mnogo burnije krenuti. Amerika Sirkova doba bila je, unatoč svemu, ipak promiskuitetna, ali ispod puritanske površine koja je nametala pretjerano potiskivanje, što je razobličeno kroz nimfomaniju lika bogate nasljednice Mary Lee (Dorothy Malone).
    Zapisano na vjetru (Written on the Wind, 1956)
    U Zapisano na vjetru Sirk je u potpunosti na psihoanalitičkom tragu, razlažući propast obitelj kroz prizmu edipacijacije i potiskivanja. Kyle (Robert Stack) tako nije tek puki alkoholizirani bogati nasljednik nego osoba s neriješenim identitetskim prijeporima koji nikada, zbog osobitog odnosa naspram oca, nije uspio razviti muški identitet onako kako je okolina očekivala od njega. Stoga brak s lijepom i inteligentnom Lucy (Lauren Bacall) postaje zadnja mogućnost da se dokaže. Pritom motiv neplodnosti za današnjeg gledatelja ne djeluje možda osobito uvjerljivim psihološkim okidačem koji u potpunosti uništava protagonista, no posrijedi je svojevrsna metafora jer se redatelj poigrava mačoidnošću i proizvodnjom muškosti, pa neplodnost Kylea označava kao mužjaka s greškom, on je ne-muško te se priroda pobrinula da se ne može reproducirati. Cijela priča o produkciji muškosti dodatno je zaoštrena njegovim homosocijalnim odnosom s Mitchom (Rock Hudson), najboljim prijateljem iz djetinjstva, koji je skromnoga podrijetla ali za Kyleovog oca predstavlja sliku i priliku pravoga muškarca.

    Iako su pojedini segmenti ovdje razmatranih Sirkovih filmova (katkada odveć artificijelni dijalozi, patos, sentimentalizam...) izvan horizonta očekivanja današnjega gledatelja, nesumnjivo je kako je autor svojevremeno bio neopravdano napadan. Idejne preokupacije njegovih filmova svakako su i danas aktualne te zahtijevaju iscrpniju studiju.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 1. srpnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji