Film redateljskoga tandema Glenn Ficarra i John Requa započinje vrlo dinamično, gotovo da bismo rekli odveć dinamično. Naime, u svega petnaestak minuta (s tim da, treba istaknuti, film taje devedesetak minuta) saznajemo cijelu životnu priču Stevena Russella (Jim Carrey), koji živi bezličnim obiteljskim životom negdje u američkoj suburbiji, vjerno služi zajednici kao lokalni policajac, a nedjeljom za društveno dobro svira i pjeva u mjesnoj crkvi. Russell se, naime, cijeloga života trudio biti najbolji u svemu što čini kako bi podilazio svojoj okolini. Uglavnom, do trenutka kada nakon doživljenoga šoka u prometnoj nesreći odluči okrenuti stranicu, izaći iz ormara, napustiti suprugu i dijete te otići živjeti sa svojim ljubavnikom na Floridu.
Nakon zbrzanog uvoda u protagonistov život, autori usporavaju ritam izlaganja te se usredotočuju na Russellovu kriminalnu povijest, koja ironično započinje tvrdnjom: „Biti gej nije niti malo jeftino“, te ljubavnu vezu s Philipom Morrisom (Ewan McGregor) iz naslova. Za razliku od uvoda, taj se segment filma doima predugim i odveć razvučenim, što stvara svojevrsni nesrazmjer te ritam filma čini poprilično i neopravdano neujednačenim. Pritom autori Russella prikazuju kao svojevrsnu inačicu DiCaprijeva Franka Abagnalea Jr.-a iz Uhvati me ako možeš (2002) Stevena Spielberga, samo što je Carryjev lik ipak simpatični patološki lažljivac te vječni pehist koji nikada ne uspijeva dobro zaokružiti vlastite prijevare te uvijek biva uhvaćen, iako se neprestano silno trudi.
Philip Morris, volim te jedan je od rijetkih iskoraka Jima Carreyja (Maska, Lažljivac) iz okrilja visokobudžetnih, visokokaloričnih komedija u nešto ozbiljnije filmske vode poput Trumanova showa, premda moram priznati, niti u ovoj se ulozi nije uspio sasvim riješiti svojih ustaljenih motova i tikova koji nakon nekoga vremena počinju iritirati. Unatoč navedenim zamjerkama, interpretacija Stevena Russella predstavlja jednu od njegovih boljih uloga u posljednje vrijeme. Ewan McGregor (Trainspotting, Anđeli i demoni, Otok) mnogo je bolji kao njegov naivni, stidljivi ljubavnik koji u konačni shvaća da je možda dio života proveo u vezi s osobom koju uopće ne poznaje.
Najzanimljivija strana filma leži u činjenici da se autori trude zamagliti jasne granice između različitih žanrovskih obrazaca, što u konačnici njihovome uratku i daje dozu šarma i svježine. Svojim humornim plaštom i glumom Jima Carreyja film se poigrava obrascima komedije koji su prošarani ozbiljnim dramskim dijelovima koji ocrtavaju psihologiju likova. Međutim, samo žanrovsko tretiranje otkriva ironijske postupke redateljskoga dvojca. Tako se autori poigravaju i izvrću premise ljubavnoga filma, često se koristeći naivnim i idealističnim dijalozima kako bi dodatno podcrtali iskrivljenu percepciju stvarnosti svojih protagonista koji se ne žele uhvatiti ukoštac sa društvenom sredinom, dok u isto vrijeme spomenuti postupci ismijavaju klišeje navedenoga podžanra.
Slična je situacija i sa zatvorskim segmentima filma koji obrću idejne postavke zatvorske drame, što se odmah zamjećuje kroz Russellovo upoznavanje novoga zatvorenika s nepisanim zatvorskim pravilima, čime se razobličuju stereotipi na kojima inače počiva taj podžanr. Cjelokupan zatvorski segment nježnoga ljubavnoga odnosa Stevena i Philipa djeluje poput zatvorske bajke, koja je u izravnom kontrastu s neprivlačnim i nasilnim okruženjem. Štoviše, upravo se kroz njihov odnos negiraju sve one postavke koje bismo očekivali da će se dogoditi na ovakvom mjestu. Zatvor Ficarra i Reque djeluje nadrealno i snovito, a nasilje, silovanja, izravan mačizam rubno su naznačeni, iako ne zauzimaju bitno mjesto u odnosu protagonista. I sama kostimografija Davida C. Robinsona djeluje poprilično retro te doprinosi takvom dojmu filma.
Navedenim tretiranjem različitih žanrovskih premisa autori se poigravaju s kulturnim kodovima društvenoga okruženja u kojem njihovi likovi žive, kako bi ga ironizirali.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 21. lipnja 2010.
