Producent Jerry Bruckheimer (Pirati s Kariba, Armageddon, Pearl Harbor) ponudio nam je još jedan formulaičan popcorn spektakl koji se po ničemu ne razlikuje od njegovih prethodnih uspješnica, osim možda po činjenici kako je posrijedi ekranizacija popularne računalne igre. Koncept je isti kao u Piratima s Kariba ili Armagedonu: sloj eksplozivne akcije i pustolovine, sloj bljutave romantike i sloj raskošnih specijalnih efekata, a sve zaogrnuto u poprilično plitku, tradicionalističku moralku. Gledajući film, cijelo mi je vrijeme pred očima lebdjela moguća verzija ugovora između uspješnoga producenta i Walt Disney Pictures, za kojega je film sniman, a u kojem je potanko objašnjeno koje sve moralno-etičke i poučne sadržaje film treba objediniti kako bi svojoj obiteljskoj publici ponudio ipak nešto više od puke dvosatne zabave.
U Bruckheimerovim filmovima, pa tako i Princu Perzije, a u kojima su redatelji sasvim nebitni jer su svedeni na puke izvršitelje producentskih naloga kao krajnje depresonalizirane žrtve holivudske kapitalističke mašinerije koja je odavno prestala cijeniti individualnost i svježinu, a priklonila se bezidejnom ponavljanju uvijek istih sadržaja, sve je uvijek bilo podređeno populističkom podilaženju najširim slojevima publike. Strah od i najmanjeg idejnog eksperimenta snažno lebdi nad likom i djelom tog filmaša, čije su naloge, što je poprilično znakovito, uvijek izvršavala dva tipa redatelja: mladi i neafirmirani koji su zanat ispekli na videospotovima te su sličnu poetiku do apsurdnih granica primjenjivali i na svoje dugometražne uratke, ili otrcani redatelji koji malo što originalnoga i svježega imaju za ponuditi svojim gledateljima. I da, kako se ne bi zaboravilo: Jerry Bruckheimer je kriv jer je otkrio Michaela Baya, kojega nakon filma Zločesti dečki ništa više nije moglo zaustaviti.
Što se tiče Britanca Mikea Newella (Četiri vjenčanja i sprovod, Donnie Brasco, Harry Potter i plameni pehar), njegova režija poprilično je rutinska, s nemaštovitim i konfuznim akcijskim sekvencama koje jednostavno ne zna i ne uspijeva orkestrirati, a s druge se strane silno trudi u svoj toj vizualnoj pirotehnici biti vrlo moderan i atraktivan, iako je naposljetku učinak sasvim suprotan. Stoga Princ Perzije nikako ne uspijeva biti novi Pirati s Kariba Gorea Verbinskoga, iako se napadno trudi, jer mu ponajprije nedostaje šarma i humora te upečatljivi likovi, kakav je bio kapetan Jack Sparrow (Johnny Depp).
Ovdje pak imamo poprilično pogrešno odabranoga Jakea Gyllenhaala (Planina Brokeback, Zakon braće), koji u posljednje vrijeme prečesto odabire pogrešne uloge u pogrešnim filmovima, Gemmu Arterton (RockNrolla, Sudar titana) koja napadno pokušava biti mistična, kao što i njezin i Gyllenhaalov odnos pokušava biti vrckav i napet te prizvati u pamćenje kičaste pustolovne romanse iz osamdesetih godina prošloga stoljeća poput Lova na zeleni dijamant Roberta Zemeckisa. Ben Kingsley (Kuća pijeska i magle, Otok Shutter) sasvim je beskrvni i nezanimljivi negativac. Likovi, glavni i sporedni, jednodimenzionalni su te svedeni na puku aktanatsku funkciju popunjavanja onih mjesta koje film treba sadržavati s obzirom na dobnu, rodnu i klasnu pripadnost publike, pa je tako Alfred Molina (Sve o jednoj djevojci) zadužen za zabavljanje onoga dijela publike sklone humoru, a nezanimljiva ljubavna priča da bi privukla ženski dio iste.
Bruckheimerov je film u priličnom raskoraku s vremenom u kojem živi njegova publika. Potka Princa Perzije sasvim je romantičarski naivna i kulturološki tradicionalna. U svijetu kasnoga kapitalizma, kada obitelj sve više gubi ulogu u poistovjećivanju pojedinaca koji su prepušteni traganju za nečim izvan obiteljskoga kruga s čim bi se mogli poistovjetiti, producent nudi bajkovito stereotipnu obiteljsku moralku koja u završnici podcrtava važnost bratske ljubavi te same obitelji. Pritom autori sa zavidnom vještinom barataju falusnim simbolima, premda u konačnici status magičnoga bodeža kao falusnog entiteta koji jamči ispunjenje žudnje (negativca) biva razotkriven kao obična zabluda, jer jedini vrijedan položaj koji pojedincima može pružiti privid egzistencijalne punine jest onaj u kontekstu obitelji.
Dastan (Jake Gyllenhaal) stoga i može funkcionirati kao oličenje pravoga junaka. Kao dječaka bez roditelja usvaja ga perzijski kralj te odrasta kao ravnopravan sin s dvojicom kraljevih bioloških sinova. Priča je potom organizirana kao svojevrsni obred inicijacije koju mora odraditi kako bi potvrdio svoju odraslost i seksualnu zrelost te dobio ruku lijepe princeze, a nadasve plemenitost, koja ga čini dostojnim da bude kraljevski sin. Zato Dastan predstavlja krijepost kao takvu, junaka koji putem mukotrpnoga rada, odricanja, patnje i čekanja kroči stazom vrline kako bi u konačnici dobio obećanu nagradu za svoj trud te potvrdio vlastitu genitalnost. Potiskivanje i odgoda užitka zbog produktivnosti i moralne uzvišenosti te postizanja krajnje sreće u obiteljskom krugu ono je što Princ Perzije nudi svojim gledateljima kao model za poistovjećivanje, potvrđujući pripadnost vremenu neke davne, maglovite prošlosti.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. lipnja 2010.
