Urušavanje ideala socijalizma

3. Subversive Film Festival, Zagreb, 1.- 25. svibnja 2010.: Neprijatelj i Povratak, red. Živojin Pavlović

  • Živojin PavlovićU programu Subversive Film festivala, negdje u sredini, stoji i riječ film. Unatoč ovogodišnjoj velikoj konferenciji Krah neoliberalizma i ideja socijalizma danas, koja je i medijski najiscrpnije popraćena, filmovi su od prvoga izdanja prije dvije godine zapravo i bili inicijalna stvar manifestacije. Filmovi o kojima se priča, oni o kojima se piše, ali filmovi koji se rijetko mogu vidjeti. Istodobno, radi se i o filmovima koji su subverzivni. Što znači subverzivan? Prema shvaćanju pisca ovih redaka, radi se o onome uznemirujućem. Doslovno, ono subverzivno predstavlja podrivačko, ono koje dolazi iz podsvijesti. Često rabljen tek u političkom žargonu, pridjev subverzivan obuhvaća sve one manifestacije života koje su ne samo društveno-kritički odnošajne nego i duboko osobno-psihološki uznemirujuće, a posve su navlastite. U neku ruku, i Freudova psihoanaliza imala bi duboko subverzivan karakter. 

    Ovogodišnji, 3. po redu SFF, u okviru retrospektive jugoslavenskog filma (1955-1990), predstavio nam je i sedam filmova Živojina Pavlovića. Pripadnik novoga jugoslavenskog filma šezdesetih, neformalno pak tzv. crnog talasa, on je uz Makavejeva, Petrovića (u hrvatskom kontekstu tek Mimicu, donekle Papića i Babaju), ostao jednim od stjegonoša filmskog modernizma u zenitu svog umjetničkog utjecaja na ovim prostorima. No, Pavlović je, čini se, najsubverzivniji od svih njih. Najprovokativniji, ali i najpodrivačkiji. Zašto? U kom smislu? Pa svakako u tome da je u svojim filmovima ustrajno prikazivao gubitnike, svojevrsni talog i otpad društva socijalističke stvarnosti. Njegovi se protagonisti kreću, doslovce, po samim marginama društvenog prostora. Ako postoji smisao riječi marginalac, onda je ponajbolje utjelovljenom u Pavlovićevu protagonistu. A on je, prema socijalističkom realitetu – subverzivan.

    Pavlović će steći svoju autorsku reputaciju 1967. godine sa dva svoja remek-djela, Buđenje pacova i Kad budem mrtav i beo. No, porođajne muke velikog redateljskog potencijala obilježila su prva dva njegova dugometražna samostalna ostvarenja Neprijatelj (1965) i Povratak (1966). Po svom postavu dva različita filma povezuje isti glavni glumac – Velimir Bata Živojinović. U oba je on čovjek koji pokušava bježati od jedine osobe od koje se to ne može, od samoga sebe.
    Povratak, red. Živojin Pavlović
    U ranije snimljenom – no zbog cenzure kasnije realiziranom – filmu Povratak radi se o protagonistu koji dolazi sa šestogodišnje robije. Al Kapone je u kriminalnom miljeu prigradskog beogradskog podzemlja ostao legendom. No, poželjevši drukčiju egzistenciju, nakon povratka suočit će se s fatalnim usudom. Naime, za Al Kaponea promjena je nemoguća. Završit će ubijen od represivnih organa sistema koji ga je zatvarao i koji ga je izolirao od tzv. običnog života. Autorski, ovo je podcrtano u odabiru glumaca što ih Pavlović rabi u filmu. Kriminalce, naime, glume članovi konceptualne umjetničke skupine Medijala. No, prikaz takve realnosti nije naišao na podršku službenih cenzora. Gostionice, potleušice, kamp-prikolice – sve u okružju smetlišta, skladišta i vašarskih okupljališta – bit će prostor koji će i fizički oblikovati tjeskobu i nemir Pavlovićevih protagonista. (Sjetimo se samo najpoznatijeg, Džimija Barke iz Kad budem mrtav i beo.)

    Naravno, prema poželjnoj slici koju je jugoslavenski socijalistički režim imao o sebi, to je bilo izuzetno – subverzivno. Također, kroz izgrađenu filmofilsku svijest, Pavlović je svojoj građi pristupio posve podrivački. Naime, i u dugačkim kadrovima ispresijecanima kratkim, no funkcionalnim vožnjama, dramaturgija filma nosi paroksizam (Brlek) i stiliziran prikaz njegovih karaktera. Odnosno, bez/ne-karaktera. Jer svi su oni, izuzev protagonista, zapravo stripovske slike jednog, tek Pavloviću navlastitog, autorskog imaginarija.

    Jedan je moment koji povezuje Povratak s Neprijateljem. Al Kapone, tijekom izbivanja na robiji, dobiva mlađeg dvojnika koji nastavlja tamo gdje je on stao. Dakle, nagoviještena je podvojenost Dobra i Zla, koja će biti temom sljedeća Pavlovićeva ostvarenja. Po izgledu sličan američkim b- movies, jedna sekvenca svojevrsna je posveta i Truffautovim 400 udaraca (1959) kroz reminiscenciju na Zid smrti (no ovog se puta doista radi o smrti, a brzina umiranja u miljeu podcrtana je motorkotačem). Postav drugog spomenutog filma izrazito je literariziran. Pavlović će se u njemu primiti adaptacije klasičnog književnog djela. Naime, Dvojnik Dostojevskog bit će autoru predloškom preko kojega će iscrtati dvoličnost i lažnost morala socijalističkih rukovodilaca. Psihoanalitički-podsvjesno inkarnirati će ono socijalno.
    Neprijatelj, red. Živojin Pavlović
    Bata Živojinović tumači Slobodana Antića, revnog pregaoca u državnoj tiskari, koji nije izgubio svoj ratno-revolucionarni idealizam. Uvodna sekvenca Neprijatelja bit će simboličkim uvodom u iscrtavanje priče. Udarnički raspoloženi protagonist sam će iskrcati cijeli kamion bez pomoći tzv. drugova. Na taj način, sebe će odrediti kao neprijatelja. Naravno, ovdje se prije svega radi o konformizmu i nepristajanju na njega. Zadržavši svoje ideale, protagonist će se naći u shizofrenoj situaciji. Kako bi se približio djevojci koja ga privlači (Snežana Lukić je u oba filma partnerica Bati Živojinoviću), on se na neki način mora približiti i njezinu ocu, šefu tiskare. U jednome trenutku, njemu se počinju najprije pričinjati glasovi, a zatim i sam lik dvojnika. U već klasičnoj horror-naraciji takovrsnog predloška, protagonistov usud biti će fatalan poput onoga Al Kaponea iz Povratka. Slobodan (nomen est omen, slobodan čovjek postaje robom svog dvojnika!) gubi sve, a njegov se Doppelgänger uspinje u društvenoj hijerarhiji. 

    Pavlović svoju filmofilsku, ali i literarnu citatnost naglašava u dva momenta. Najprije, protagonist u filmu gleda klasičnog ekspresionističkog Praškog studenta (Rye, Wegener, 1913), da bi zatim doslovno uzeo u ruke Dostojevskog i njegova Dvojnika. U nizu ekspresivnih likova filma ističe se i lik okulista (Bekim Fehmiu). Svojim nadrealnim naočalama on simbolički predviđa kasniju iskrivljenu percepciju protagonista. Dosljedno ekspresivno, Pavlović film završava na snježnom groblju. Tamo se, uz glazbenu podlogu Albinonija, dovršava protagonistov sablasni usud. 

    U oba tematizirana filma Pavlović je nedvojbeno – subverzivan. I to kako u prikazu podrivačke snage podsvijesti tako i prema društvenim kanonima. Stoga je Povratak bio bunkeriran, a za Neprijatelja se maknuo kod slovenskog producenta (stoga i dodatni naslov Sovražnik). Duboko uznemirujuća i fatalistički postavljena, prva dva Pavlovićeva filma nagovješćuju njegova već spomenuta kasnija remek-djela.

    A u kontekstu osnovne teme Festivala, naime socijalizma? Doista, Pavlović u svojim ostvarenjima iznosi njegovu podsvijest. Osim što uznemiruje, autor filmovima izravno dovodi u pitanje socijalističku stvarnost. Kao dijete socijalizma, Pavlović prikazuje urušavanje njegovih ideala. I to kako u stiliziranom krimiću Povratak, tako i u ideologiji suprotivu Neprijatelju. Ako to nije subverzivno, onda doista ne znam što jest!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 31. svibnja 2010.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji