Poštarovo životno pismo

Tražeći Erica (Looking for Eric), red. Ken Loach

  • Tražeći Erica (Looking for Eric), red. Ken LoachJoš jedan filmski poštar, nakon Radfordova za ljubavlju čeznutljiva Il postina Massima Troisija (1994) i onog postapokaliptičnog junaka The Postmana Kevina Costnera iz 1997. (kojih je, uzgred budi rečeno, Loachov svojevrsna sretna mješavina), ulazi u filmsku povijest. I iako nije riječ o talijanskoj mediteranskoj romantiziranoj laganici niti američkom znan-fan visokobudžetnom blockbusteru, radije britanskom soc-realizmu, Tražeći Erica posvemašnji je crowd-pleaser u punom smislu riječi. Prizemni naturalizam svakodnevnice radničke klase izvire iz svake njegove pore, pa makar bio prekriven velom fantasyja i(li) komedije. Upravo je po tome, ma koliko se činio drugačijim redateljevim filmom, ujedno i njegov tipičan, prepoznatljivo loachovski uradak.

    Magijski realizam i osviješteni socijalni humanizam u Tražeći Erica tako postaju hibrid, ali režiran s toliko nepatvorene lakoće, nošen snažnim a pitkim scenarijem Paula Lavertyja (Vjetar koji povija ječam) te turobnom i ogoljelom fotografijom stalna Loachova snimatelja Barryja Ackroyda, koji takav pristup – bez specijalnih efekata, zadržava čak i u psihologijski izmaštanim sekvencama (s aforizmima sklonim idolom naslovnog junaka, ujedno i njegovim imenjakom – čuvenom nogometnom ikonom Ericom Cantonom, koji se sporadično materijalizira u njegovo društvo te funkcionira kao svojevrsni enigmatični mentor-terapeut u izlječenju junakove sredovječne krize, nužno utemeljene u konkretnim problemima).

    Tražeći Erica (Looking for Eric), red. Ken LoachTime redateljeva svrhovita socijalna osviještenost, uvijek u propitkivanju ozbiljnih tema (otuđenja, prijevare, krivnje, straha, nasilja, kolektivne moći navijačke gomile), dodatno biva podcrtanom u spretno ukomponiranim elementima nadrealnog i humornog te prije svega u lijepoj i elaboriranoj, uvjerljivoj ljubavnoj priči (uz cjelokupan odličan cast, poglavito treba izdvojiti upečatljivog Stevea Evetsa u glavnoj ulozi, besprijekorno uvjerljivog, grubog i nježnog istovremeno, koji je za rolu bio nominiran za Europsku filmsku nagradu u kategoriji najboljega glumca). Time se Loach, u 75. godini života, pokazao autorom snažne potentnosti, predstavljajući ako ne najbolji a ono svakako majstorski režiran – ujedno tipičan i drukčiji, definitivno svoj najkomercijalniji film do danas.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 22. travnja 2010.

Piše:


kritike i eseji