Potraga za besmrtnošću, vječnom mladošću i ljepotom jedan je od nedosanjanih snova čovječanstva te učestali topos kako književnosti tako i filmske umjetnosti. Kulturna industrija svakako je znala iskoristiti taj mokri san i fetišizirati ga u svrhu neprestane proizvodnje žudnje recipijenata. Vampirski subžanr svakako je jedno od filmskih područja koje je dalo obol tom htijenju, premda su njegovi (anti)junaci (pre)često bili demonizirani upravo zbog svojih dekadentnih prohtjeva te su učestalo bili zaogrnuti u moralizatorsko ruho kao oni koji navodno imaju neposredan pristup jouissanceu, što je običnim smrtnicima onemogućeno. Vjerojatno su i zato tijekom filmske povijesti morali na svojim plećima nositi teret svih mogućih tabua i predrasuda.
Film Daybreakers australske braće Micheala i Petera Spieriga upravo se poigrava takvim konceptom nudeći svojevrsnu antiutopiju u kojoj su u bliskoj budućnosti zemljom zavladali vampiri. Oni su se od monstruoznih Drugih preobratili u monstruozne gospodare, a Drugi, odnosno robovi, postali su ljudi, kojima prijeti istrebljenje zbog velike potražnje i potrošnje krvi. U 2019. godini čovječanstvo je napokon postiglo besmrtnost i vječnu mladost te nesmetano može uživati u svim blagodatima života. Narcistička civilizacija budućnosti kojoj više nisu potrebni svi oni bezlični life-style magazini da bi znala kako dulje, bolje, ljepše i zdravije živjeti, nastala je tako na temelju onoga štio je u srži svakoga narcizma – potiranja prava Drugoga, koji je sveden na puki objekt, izvor hrane, a time i života. Pitanje je samo koliko se autori zaista poigravaju ovakvim konceptom krajnje narcističke kulture i civilizacije, a koliko je ona svedena tek na puku dosjetku? Čini se kako je posrijedi ovo potonje jer redateljima nedostaje smjelosti kako bi svoju high-tech fantaziju preobratili u intrigantnu alegoriju koja bi se poigravala određenim kulturološkim konceptima, pa ostaje na razini žanrovskoga miksa koji ne zna što bi zapravo želio biti.
Nemoguće je u ovome uratku ne uočiti odjeke i utjecaje Boyleova filma 28 dana kasnije, ne samo na razini priče, nego prije svega u stiliziranom vizualnom plaštu filma koji je mnogo bliže futurističkim znanstveno-fantastičnim filmovima, nego romantičnim vizijama znanima iz vampirskih filmova. Međutim, za razliku od Boylea koji se vješto poigravao katastrofičkim konceptima, paranojama te uspješno osmišljavao atmosferu, ovdje je sve ostalo odveć neusredotočeno.
Na svu sreću, Spierizi nisu zapali u Blade sindrom, pa su umjesto pucaljkama i raskošno insceniranim akcijskim sekvencama, prednost dali vizualnom osmišljavanju svog svijeta budućnosti, premda ipak nauštrb razvoja likova i odnosa među njima, a oni su odveć simplificirani i jednoobrazni, te mahom svedeni na entitete koji sa svojim zadanim osobinama vrše aktanatsku funkciju kako bi se naracija mogla nesmetano razvijati. Utjecaj Boylea očituje se i u stiliziranim prizorima nasilja kao i pokušajima da se podigne suspense, premda film nikada uistinu ne uspijeva postati istinski zastrašujućim, a i vampiri Spieriga odveć podsjećaju na maskirane zombije iz 28 dana kasnije, ispod čije se uglađene površine kriju animalni krvoloci.
Činjenica je kako je nagon za samoodržanjem jedan od najsnažnijih nagona pa se u kontekstu toga nastavlja druga intrigantna idejna potka filma, koja je na žalost sasvim banalizirana i pojednostavljenja dijaloškim partijama i sukobima vampirskoga hematologa naklonjenog ljudima i njegova korporacijskoga šefa. Jer vrli novi svijet iz Daybreakersa nije obećano mjesto, raj na zemlji, koji nudi uživanje u svim blagodatima života, nego krajnje tehnologiziran i racionaliziran svijet koji ponajprije nalikuje kakvom totalitarizmu budućnosti u kojem ne postoji određen centar moći, nego, da se poslužim Žižekovim riječima, više malih velikih Drugih koji upravljaju životima subjekata te im propisuju određene doze krvi (hrane stimulana), poput kakvoga narkotika, kako bi ih držali smirenima i obuzdanima. Zakon kapitala, ponude i potražnje postaje činjenica koja vlada tim svijetom, a tu autori u svoju priču unose bljedunjavu antikorporacijsku moralku sa svim silnim referencijama na današnju gospodarsku krizu i naftni šok jer u kriznim situacijama postoji uvijek oni koji znaju kako iskoristiti nastalu situaciju za svoju materijalnu dobit dok su ulice pune gladne mase u kojoj potreba za hranom potiče najprimitivnije ponašanje.
Film je u devedesetak minuta trajanja ipak nudio premalo vremena kako bi se sve idejne niti djela i likovi zaokružili u smišljenu i konciznu cjelinu pa ovako Daybreakers ostaje na razini konfekcijskih vampirskih naslova, kakve smo nebrojeno puta vidjeli posljednjih godina, te u potpunosti neiskorištenih potencijala glumačke postave u kojoj su i Ethan Hawke, Willem Dafoe te Sam Neill.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 14. travnja 2010.
