S bogate filmske trpeze Berlinala uistinu je teško izabrati. Igra na sigurno ne postoji jer i veliki redatelji impresivnih filmografija znaju snimiti slab film, no nasreću ponekad se debitanti iz filmski rubnih zemalja predstave doista odličnim filmovima. U takvim je okolnostima važno dobro se pripremiti – pročitati katalog, obnoviti znanje o filmografijama i biografijama filmaša, raspitati se kod ostalih kolega, filmskih kritičara kojima vjerujete i poslušati njihove preporuke. Ipak, na kraju ostajete sami i možete se osloniti samo na svoju intuiciju. Glavni program trebao bi biti zicer, no kada su velika očekivanja, moguća su i velika razočarenja.
Najveće razočarenje ovogodišnjeg Berlinala jest u Glavnom programu izvan konkurencije prikazani Otok Shuter (Shuter Island) Martina Scorsesea, s Leonardom DiCaprijem u ulozi policijskog inspektora. Godina je 1954, a na naslovnom se otoku nalazi zatvorska (umo)bolnica u kojoj duševno bolesne počinitelje najtežih zločina, najčešće ubojstava, liječe medikamentima, dok posebno teške slučajeve lobotomiraju. Razlog dolaska policijskog inspektora Teddyja Danielsa i njegovog pomoćnika na otok jest nestanak pacijentice iz sobe u kojoj su na prozoru rešetke, a vrata se zaključavaju s vanjske strane. Teddy je izmučena duša koja prikriva simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Kao vojnik sudjelovao je u oslobađanju nacističkog koncentracionog logora, a gomile leševa zatočenika koje je tamo vidio u njemu su ostavile neizbrisiv trag. Druga je trauma smrt voljene žene koja je stradala u požaru koji je podmetnuo piroman. Glavni (Ben Kingsley) i najiskusniji (Max von Sydow) liječnik, isprva odbijaju surađivati u istrazi, a vremenske (ne)prilike zadržavaju inspektora na otoku i dulje no što bi želio.
Otok Shuter trebao je biti psihološki triler no u konačnici se, zbog višerazinskih ispreplitanja stanja svijesti i podsvijesti te mnogobrojnih slijepih rukavaca u kojima se izgubila priča, pretvorio u najobičniji kupus. Riječ je o sjajno upakiranom Ničemu, za čije scenarističke rupetine (scenaristica Laeta Kalogridis) jednostavno nema racionalnog opravdanja. Reći da je poštivana knjiga bilo bi neozbiljno, jer riječ je o posve drugom mediju. Hollywood je osigurao odličnu ambalažu: epoha je kostimografski i scenografski sjajno rekonstruirana; elegantni šeširi i odjeća srasli su s likovima koji zahvaljujući vrsnim interpretima u prvoj trećini filma drže pozornost gledatelja, no kako se radnja zapliće, gledatelj ubrzo shvaća kakav će biti rasplet te Otok Shuter gubi na intrigantnosti. U takvom filmu glumci su svoj posao odradili korektno, posebice se to odnosi na Leonarda DiCapria koji u roli inspektora nije morao biti lijep te je mogao podsjetiti i da je riječ o vrlo dobrom glumcu.
Češki film Kawasaki ruže (Kawasakiho růže) Jana Hřebejka govori o grijesima iz prošlosti koji i nakon više desetljeća mogu isplivati na površinu i o još uvijek bolnoj temi dosjea suradnika tajne policije u vrijeme komunističke vladavine. Pavel Josek (Martin Huba poznat iz filma Služio sam engleskoga kralja) vrstan je liječnik, bivši disident, dobitnik uglednog priznanja, što je povod da televizijska ekipa o njegovim disidentskim danima snimi dokumentarni film. Član filmske ekipe je i Josekov zet, kojeg ozbiljno muči kriza srednjih godina, a za dobar dio svojih problema optužuje punca te mu s osobitim zadovoljstvom donosi njegov cjeloviti dosje iz tajne policije koji je došao u ruke televizijske ekipe. Od tog trenutka film postaje dobar, no problem je da je trećina filmskog vremena potrošena većim dijelom uzalud. Pavel Josek nestaje iz srednjeg dijela filma, a istinu o njegovoj prošlosti saznajemo od drugih likova: njegovog krvnika (nekoć vrlo učinkovitog inspektora tajne policije, danas umirovljenika koji uživa u mirovini) i žrtve (danas uglednog kipara koji živi i radi u Švedskoj, kamo je otišao nakon što ga je na to prisilila tajna policija).
Kawasaki ruže (Kawasakiho růže) Jana Hřebejka progovaraju o krivnji i mogućnosti oprosta te posljedicama djela koja činimo. Priča ima nekoliko doista dojmljivih trenutaka (Josekov govor zahvale pri preuzimanju nagrade te razgovor majke i kćeri nakon što kći sazna istinu o svom ocu), no njegov je najveći problem fragmentarnost cjeline. Naime, scenarij je temeljen na više stvarnih događaja koji su se zbili u životima nekolicine nekadašnjih disidenata, no ti dijelovi nisu filmski (kako scenaristički tako ni redateljski) oblikovani u skladnu cjelinu. Priča pati od rukavaca koji ne vode nikamo, nisu u službi osnovne priče (kćerina bolest, zetova kriza srednjih godina...) i ne omogućavaju dramski luk sporednim likovima te se doimaju kao nepotrebno nabijanje minutaže. Na tom je tragu i naslov filma. Kawasaki je, naime, ime japanskog umjetnika koji je u napadu sarinom na podzemnu željeznicu u Tokiju izgubio cijelu obitelj i zbog toga prestao slikati (njegov omiljeni motiv bilo je cvijeće). Živi u Švedskoj i prijatelj je češkog umjetnika, a kad upozna njegovu kći i unuku koje mu dolaze u posjet opet počinje slikati. Epizoda je doista premala da bi imenovala film, premda je njezina simbolika jasna – tek kad raščistimo s prošlošću procvjetat će naše ruže (što god to nekome značilo).
Dašak humora unijela je njemačka Frizerka (Die Friseuse) Doris Dörrie prikazana kao Special event. Simpatična i optimistična Kathi nakon razvoda doselila je s kćerkom tinejdžericom u Berlin i pokušava naći posao i nastaviti s normalnim životom. Ozbiljan višak kilograma i multipla skleroza neće je u tome spriječiti, pa kad zbog izgleda ne odbije posao frizerke u elitnom salonu, u njegovu će neposrednom susjedstvu u praznom lokalu poželjeti otvoriti svoj. Kako će prikupiti temeljni kapital tema je kojom se bavi najveći dio filma. Bit će tu i mađioničar, posuđivanje od kćerine ušteđevine, švercanja Vijetnamaca preko granice, ali i ljubavi te ponovne uspostave bliskih odnosa s kćeri koja se stidi zbog njezina izgleda. Topao i lijep film, koji je ponekad poput svoje junakinje pomalo nezgrapan no vrlo dobronamjeran i vedar, You always look on a bride side of life...
© Goran Ivanišević, FILMOVI, 24. veljače 2010.
