Od pedesetih do danas

60. međunarodni filmski festival u Berlinu: Otok Shutter (Shutter Island) red. Martin Scorsese; Kawasaki ruže (Kawasakiho růže), red. Jan Hřebejk; Frizerka (Die Friseuse), red. Doris Dörrie

  • Otok Shutter (Shutter Island), red. Martin Scorsese
    S bogate filmske trpeze Berlinala uistinu je teško izabrati. Igra na sigurno ne postoji jer i veliki redatelji impresivnih filmografija znaju snimiti slab film, no nasreću ponekad se debitanti iz filmski rubnih zemalja predstave doista odličnim filmovima. U takvim je okolnostima važno dobro se pripremiti – pročitati katalog, obnoviti znanje o filmografijama i biografijama filmaša, raspitati se kod ostalih kolega, filmskih kritičara kojima vjerujete i poslušati njihove preporuke. Ipak, na kraju ostajete sami i možete se osloniti samo na svoju intuiciju. Glavni program trebao bi biti zicer, no kada su velika očekivanja, moguća su i velika razočarenja.

    Najveće razočarenje ovogodišnjeg Berlinala jest u Glavnom programu izvan konkurencije prikazani Otok Shuter (Shuter Island) Martina Scorsesea, s Leonardom DiCaprijem u ulozi policijskog inspektora. Godina je 1954, a na naslovnom se otoku nalazi zatvorska (umo)bolnica u kojoj duševno bolesne počinitelje najtežih zločina, najčešće ubojstava, liječe medikamentima, dok posebno teške slučajeve lobotomiraju. Razlog dolaska policijskog inspektora Teddyja Danielsa i njegovog pomoćnika na otok jest nestanak pacijentice iz sobe u kojoj su na prozoru rešetke, a vrata se zaključavaju s vanjske strane. Teddy je izmučena duša koja prikriva simptome posttraumatskog stresnog poremećaja. Kao vojnik sudjelovao je u oslobađanju nacističkog koncentracionog logora, a gomile leševa zatočenika koje je tamo vidio u njemu su ostavile neizbrisiv trag. Druga je trauma smrt voljene žene koja je stradala u požaru koji je podmetnuo piroman. Glavni (Ben Kingsley) i najiskusniji (Max von Sydow) liječnik, isprva odbijaju surađivati u istrazi, a vremenske (ne)prilike zadržavaju inspektora na otoku i dulje no što bi želio.

    Otok Shuter trebao je biti psihološki triler no u konačnici se, zbog višerazinskih ispreplitanja stanja svijesti i podsvijesti te mnogobrojnih slijepih rukavaca u kojima se izgubila priča, pretvorio u najobičniji kupus. Riječ je o sjajno upakiranom Ničemu, za čije scenarističke rupetine (scenaristica Laeta Kalogridis) jednostavno nema racionalnog opravdanja. Reći da je poštivana knjiga bilo bi neozbiljno, jer riječ je o posve drugom mediju. Hollywood je osigurao odličnu ambalažu: epoha je kostimografski i scenografski sjajno rekonstruirana; elegantni šeširi i odjeća srasli su s likovima koji zahvaljujući vrsnim interpretima u prvoj trećini filma drže pozornost gledatelja, no kako se radnja zapliće, gledatelj ubrzo shvaća kakav će biti rasplet te Otok Shuter gubi na intrigantnosti. U takvom filmu glumci su svoj posao odradili korektno, posebice se to odnosi na Leonarda DiCapria koji u roli inspektora nije morao biti lijep te je mogao podsjetiti i da je riječ o vrlo dobrom glumcu.
    Kawasaki ruže (Kawasakiho růže), red. Jan Hřebejk
    Češki film Kawasaki ruže (Kawasakiho růže) Jana Hřebejka govori o grijesima iz prošlosti koji i nakon više desetljeća mogu isplivati na površinu i o još uvijek bolnoj temi dosjea suradnika tajne policije u vrijeme komunističke vladavine. Pavel Josek (Martin Huba poznat iz filma Služio sam engleskoga kralja) vrstan je liječnik, bivši disident, dobitnik uglednog priznanja, što je povod da televizijska ekipa o njegovim disidentskim danima snimi dokumentarni film. Član filmske ekipe je i Josekov zet, kojeg ozbiljno muči kriza srednjih godina, a za dobar dio svojih problema optužuje punca te mu s osobitim zadovoljstvom donosi njegov cjeloviti dosje iz tajne policije koji je došao u ruke televizijske ekipe. Od tog trenutka film postaje dobar, no problem je da je trećina filmskog vremena potrošena većim dijelom uzalud. Pavel Josek nestaje iz srednjeg dijela filma, a istinu o njegovoj prošlosti saznajemo od drugih likova: njegovog krvnika (nekoć vrlo učinkovitog inspektora tajne policije, danas umirovljenika koji uživa u mirovini) i žrtve (danas uglednog kipara koji živi i radi u Švedskoj, kamo je otišao nakon što ga je na to prisilila tajna policija).

    Kawasaki ruže (Kawasakiho růže) Jana Hřebejka progovaraju o krivnji i mogućnosti oprosta te posljedicama djela koja činimo. Priča ima nekoliko doista dojmljivih trenutaka (Josekov govor zahvale pri preuzimanju nagrade te razgovor majke i kćeri nakon što kći sazna istinu o svom ocu), no njegov je najveći problem fragmentarnost cjeline. Naime, scenarij je temeljen na više stvarnih događaja koji su se zbili u životima nekolicine nekadašnjih disidenata, no ti dijelovi nisu filmski (kako scenaristički tako ni redateljski) oblikovani u skladnu cjelinu. Priča pati od rukavaca koji ne vode nikamo, nisu u službi osnovne priče (kćerina bolest, zetova kriza srednjih godina...) i ne omogućavaju dramski luk sporednim likovima te se doimaju kao nepotrebno nabijanje minutaže. Na tom je tragu i naslov filma. Kawasaki je, naime, ime japanskog umjetnika koji je u napadu sarinom na podzemnu željeznicu u Tokiju izgubio cijelu obitelj i zbog toga prestao slikati (njegov omiljeni motiv bilo je cvijeće). Živi u Švedskoj i prijatelj je češkog umjetnika, a kad upozna njegovu kći i unuku koje mu dolaze u posjet opet počinje slikati. Epizoda je doista premala da bi imenovala film, premda je njezina simbolika jasna – tek kad raščistimo s prošlošću procvjetat će naše ruže (što god to nekome značilo).
    Frizerka (Die Friseuse), red. Doris Dörrie
    Dašak humora unijela je njemačka Frizerka (Die Friseuse) Doris Dörrie prikazana kao Special event. Simpatična i optimistična Kathi nakon razvoda doselila je s kćerkom tinejdžericom u Berlin i pokušava naći posao i nastaviti s normalnim životom. Ozbiljan višak kilograma i multipla skleroza neće je u tome spriječiti, pa kad zbog izgleda ne odbije posao frizerke u elitnom salonu, u njegovu će neposrednom susjedstvu u praznom lokalu poželjeti otvoriti svoj. Kako će prikupiti temeljni kapital tema je kojom se bavi najveći dio filma. Bit će tu i mađioničar, posuđivanje od kćerine ušteđevine, švercanja Vijetnamaca preko granice, ali i ljubavi te ponovne uspostave bliskih odnosa s kćeri koja se stidi zbog njezina izgleda. Topao i lijep film, koji je ponekad poput svoje junakinje pomalo nezgrapan no vrlo dobronamjeran i vedar, You always look on a bride side of life...

    © Goran Ivanišević, FILMOVI, 24. veljače 2010.

Piše:

Goran
Ivanišević

kritike i eseji