Ono što ne uspijeva filmovima u glavno programu srećom ponekad uspije onima u nekom od pratećih programa. Slučaj je to s iznimnom talijanskom komedijom Tempirana bomba (Mine vaganti) talijanskog redatelja turskoga podrijetla Ferzana Ozpeteka. Za razliku od prethodnih filmova koji su se odvijali uglavnom u Rimu, Ozpetekova se humorna, dirljiva priče odvija u južnotalijanskom gradu Lecceu smještenom na štikli talijanske čizme. U pomalo uspavanu rutinu provincijskog grada dovoljno maloga da u njemu svatko svakoga zna, sa školovanja u Rimu dolazi mlađi sin Tommaso kako bi prisustvovao obiteljskoj večeri na kojoj će biti finalizirani razgovori o udruživanju obiteljske tvornice tjestenine s poslovnim partnerima. Upravo tu je obiteljsku svečanost Tommaso izabrao kakao bi roditeljima i prisutnima obznanio svoju homoseksualnost. No plan se izjalovi jer njegov brat Antonio, dotad uzorni sin koji brine o obiteljskoj tvornici, to učini prvi što kod oca konzervativca na talijanski način (neizostavna ljubavnica za čije postojanje žena zna), izazove srčani udar.
Premda se čini da je taj prijelomni trenutak filma produkt bujne scenarističke mašte Ozpetek (koji je i jedan od dvojice scenarista) je na konferenciji za novinare naglasio da je uprao taj trenutak preslikan iz života dvojice njegovih znanaca. Izbor glumaca gotovo je besprijekoran. U glavnoj ulozi Tommasa nastupa nova zvijezda talijanskog filma Riccardo Scamarcio (Raj je zapadno, Romanzo criminale) koji vanjštinom i kretnjama ne podliježe stereotipima o homoseksalcima, no trenutak kad temperamentnoj prijateljici Albi progovori o dečku iznimno je emotivan i otkriva pravo stanje stvari. Kako zbog njegovih riječi koje govoreći o sitnicama svakodnevice govore o pravoj ljubavi, tako i zbog Albine (Nicole Grimaudo) nijeme reakcije, njezinog grča na rubu suza koje nikad neće krenuti u trenutku u kojem konačno prihvaća da joj Tommaso nikad njeće biti ništa više od prijatelja.
Prelijepa Nicole Grimaudo dio je snažnog glumačkog ansambla koji Ozpetek vodi iznimno vješto pobuđujući u gledatelja salve smijeha da bi plimu vedrine već u sljedećem trenutku zamijenio sjetom i tragikom bez naglašenih rezova. Ilaria Occhini u ulozi bake, bez obzira na dob, blista ljepotom glumica staroga Hollywooda, a plemenitost i mudrost isijavaju iz njezinog bića, iz iskustva žene koja zna što je to život provesti s jednim a čeznuti za drugim. Ennio Fantastichini imao je najnezahvalniju ulogu pater familiasa koji gubi konce iz ruku, no hrabro se s njom nosio i tek u jednoj sceni prešao granicu komedije i parodije. Svaki je lik dobio svoj trenutak slave (majčin urnebesan odgovor najvećoj gradskoj tračari, tetina potresna ispovijest, Antonijev razgovor s bratom...), a u trenutku kad se učini da je Ozpetek ispucao svu emotivnu municiju slijedi finalni humorni urnebes – dolazak Tommasovog dečka i trojice njihovih otkačenih prijatelja.
Kamera Maurizija Calvesija na pravi način hvata i prenosi toplinu juga i bogat vibrantan kolorit toplih boja sunca i kamena dok glazba Pasqualea Catalana i bez morikoneovskog zamaha pomaže u obikovanju svijeta osjećaja u kojem se protagonisti tako suvereno kreću. Toplina obiteljskog doma bez obzira na ograničenja koja donosi ovdje nije tek puka fraza, jer je netko od ukućana, neovisno o tome što misle o onome drugom, uvijek voljan pomoći. Ozpetek dekonstruira obitelji kao temeljnu jedinicu društva, no to čini vrlo obzirno i s mnogo stila, te oblikuje dirljiv prostor slobode za svakog pojedinca unutar novostvorenih odnosa. Tempirana bomba doista je rijedak filmski dragulj koji je u rukama vješta Autora zablistao punim sjajem.
© Goran Ivanišević, FILMOVI.hr, 20. veljače 2010.
