Nepovratno izgubljeni svijet

Tjedan iranskog filma, Kino Tuškanac, Zagreb, 15. – 22. ožujka 2010.: Djeca raja (Bacheha-Ye aseman), red. Majid Majidi

• 
  Niti jedna nacionalna kinematografija u posljednja dva desetljeća nije polučila toliku pozornost kao iranska. Cijeli je niz autora iz te zemlje postao globalno poznat. Koliko je velika iranska filmska proizvodnja svjedoči i podatak da je od 1979. – godine Islamske revolucije – u toj zemlji snimljeno oko 1600 filmova. No, ne samo to! Iranski su nam filmaši vratili ono malo duše. I zaista, nijedan drugi epitet pored duševnosti ne ocrtava bolje ono što susrećemo u ovim filmovima. Oduševljenost ispijamo nadušak! Jednostavno, etika svakodnevnog življenja, kod iranskih majstora filma, zadobiva metafizičke dimenzije.
  
  Majid Majidi posebna je autorska osobnost. Nakon studija teatrologije sve se više počinje baviti glumom, i to filmskom. Majidijev dugometražni redateljski prvijenac Baduk (1992) već nagovješćuje osnovne motive njegove poetike. Melankoličnost, čežnja, žal za prošlošću, a sve to iz vizure ničim sputane dječje imaginacije. Zaista, upravo nastojanje oko prodiranja u dječju dušu čini navlastiti Majidijev intelektualni i stvaralački otponac i – poeziju. Ljudi kad odrastu jednostavno zaborave da su bili djeca. Da su stvarima i ljudima pristupali spontano, čisto i otvorena srca. Jer, biti djetetom, na neki način, prva je osobina svakog istinskog umjetnika. Ili bi barem tako trebalo biti.
  
  Djeca raja (Bacheha-Ye aseman, 1997) vjerojatno je najpoznatiji Majidijev film. U njemu se, kroz priču o bratu, sestri i jednome paru dječje sportske obuće, otvara cijeli kozmos. Naime, dječak Ali (Amir Farrokh Hashemian) na putu od postolara kući gubi sestrine ružičaste cipelice. Ne želeći izazvati očev očaj, oni se dogovore – ništa mu ne reći. Otac (Mohammad Amir Naji) je nervozan, a ta je osobina pojačana lošom imovinskom situacijom obitelji. Stoga Ali i njegova sestrica Zahra (Bahare Seddiqi) odlučuju odigrati svoju igru zamjena s Alijevim starim tenisicama, kako bi sve izgledalo uobičajenim.
  
  Zahra nosi tenisice ujutro, Ali poslijepodne. No, u međuvremenu se događaju raznorazne nezgode koje tvore dinamičku živahnost u naraciji filma. Simpatični Ali, iako odličan učenik, počinje kasniti u školu. Zahra, pak, u bratovim tenisicama izaziva suosjećanje, ali se ona vrlo hrabro nosi s okolnostima. (Djevojčica je i primjer nesebične pomoći majci oko tek rođene bebe koju uspavljuje, a bavi se i drugim ženskim poslovima, premda joj je tek sedam!) Pad tenisice u odvodni kanal, tako primjerice, predstavlja rijetko uzbudljivi fabularni motiv. Sličnu dramatiku, ali i komiku, ima i Alijevo nadmudrivanje sa školskim podvornikom oko neopazivog ulaska u školu nakon što zakasni. Uopće, sva je dramatika i, nadasve humornost, spojena je s ovakvim detaljima.
  
  Iz nepredvidivosti svakodnevice devetogodišnjaka i njegove dvije godine mlađe sestre, Majidi gradi univerzum od čežnji, straha i, ponajviše, bratsko-sestrinske ljubavi. Konačno, Ali se domogne prilike da sestri pribavi tenisice. Na školskom natjecanju u trčanju na duge staze, a za koje se istrenirao u stalnoj utrci s vremenom u želji da ne zakasni u razred, mora osvojiti treće mjesto. Nagrada za to postignuće jesu – nove tenisice. U majstorski režiranoj sekvenci utrke, izmjenom uspona i padova, koji simboliziraju istovrsne životne trenutke radosti i tuge, Ali ne biva trećim, nego pobjeđuje. Ipak, iz kojega kadra prije, saznajemo da je otac novac zarađen u vrtlarskim poslovima, potrošio na novu obuću svojoj djeci. Njegova su nervoza i nesigurnost, uz pomoć sina, ipak prevladana obiteljskom solidarnošću i razumijevanjem. Na taj je način, zajedničkim htijenjem, ponovno spojena nit veze siromašne iranske, radničke obitelji.
  
  Završni kadrovi Djece raja poetski sugestivno ocrtavaju Majidijevu poetiku. Iscrpljeni Ali skida stare tenisice i umače žuljevite noge u bazen s malim crvenim ribicama. Njegovo je lice vidno razočarano (jer još ne zna za očevu kupovinu), no u velikim mu se očima ogleda odlučnost da sestri ispuni obećano. Majidi je cijelu pripovijest filma izgradio oko malenih detalja koji – život znače. S mnogo razumijevanja za svoje dječje protagoniste, nije zapao u patetiku. Prije se radi o simpatetici! Preciznim režijskim jezikom, autor je izgradio film s univerzalnom porukom: nikad ne zaboravimo na to kako je biti – dijete. Što znači čežnja da se nešto ima? Što znači želja da pomognemo drugome?
  
  Djeca raja otkrivaju nam nepovratno izgubljeni svijet djetinjstva zapadne civilizacije. Kroz njega, prisjećamo se osebujne metafizike življenja. Majidi je filmski pjesnik par excellence.
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 23. ožujka 2010.

Piše:

Marijan
Krivak