Filmski esej

Zvuk insekata: Bilješka o mumiji (The Sound of Insects: Record of a Mummy), red. Peter Liechti

  • Zvuk insekata: Bilješka o mumiji (The Sound of Insects: Record of a Mummy), red. Peter Liechti
    Dobitnika Europske filmske nagrade 2009 za najbolji dokumentarni film Zvuk insekata – bilješka o mumiji (88 min, Švicarska, 2008) u Hrvatskoj smo premijerno imali prigodu vidjeti u odličnom programu Međunarodne konkurencije 6. ZagrebDoxa, a od 18. se ožujka, u distribuciji Restarta, prikazuje se i u kinima (zagrebačko Dokukino Croatia, riječko Art Kino, splitska Zlatna vrata...). Neobičan film utemeljen na događaju u kojem je sredovječni čovjek današnjice iz nepoznatih razloga počinio samoubojstvo izgladnjivanjem, usmjeren je ponajprije na stvaranje ugođaja kojim se skladno dočarava mješavina samoubojičinih naizgled proturječnih osjećaja (u filmaševoj interpretaciji) nemira zbog neizvjesnosti tijeka zbivanja i odlučne smirenosti u nakani da do kraja izvrši zamišljeni pothvat.

    S obzirom na to da je, katkada se čini, napravljen ni iz čega (oko polovine filma čine gotovo neutralni snimci šume, a ostatak razmjerno obični, slučajni svakodnevni kadrovi), da je konačni ishod, smrt glavnog lika, izvjestan te da je montiran otprilike u ritmu umiranja, Zvuk insekata, neobično je napet i uzbudljiv film koji nas, kako se kaže, često dovodi u stanje da grizemo nokte ili sjedimo na rubu stolca. Iako dobar dio vizualija bilo izravno bilo približno ilustrira u offu čitan tekst samoubojičina dnevnika; bilješke dojmljivo, jednostavno, bez melodramatiziranja opisuju duševna i tjelesna stanja i mijene junaka kojega nikada ne vidimo te radnje koje je obavljao iščekujući konačni odlazak – Liechti (koji je i scenarist) je iskazao hvalevrijednu nesputanost konvencijama i pravilima kao i velemajstorsku sposobnost umješnog spajanja principa proizvoljno-asocijativnog vrludanja sa zanatsko-izvedbenom preciznošću.
    Zvuk insekata: Bilješka o mumiji (The Sound of Insects: Record of a Mummy), red. Peter Liechti
    No, je li uopće riječ o dokumentarnom filmu? Dok nas uvodni tekst i titl zavaravaju da je riječ o konkretnom istinitom slučaju, prvi nas titl odjavnice obavještava da je film utemeljen na romanu Dok ne postanem mumija (Miira ni naru made) Shimade Masahika. Poželimo li dokučiti o čemu je zapravo riječ, informacije koje pruža sam film neće biti dovoljne te se moramo okrenuti drugim, izvanfilmskim izvorima. Tako ćemo, primjerice, iz intervjua s Liechtijem doznati da je osnovni pokretač cjeline, tekst dnevnika u čiju smo autentičnost povjerovali, zapravo djelo profesionalnog pisca nadahnuto istinitim slučajem. Je li riječ o odveć drskoj manipulaciji? Trebamo li se osjećati izdanima?

    Ne. Jer, Zvuk insekata time ne postaje nimalo lošiji film. Uostalom, ne treba smentnuti s uma ni da uvodna napomena „prema istinitoj priči“ nije izravna laž, nego rastezljiva sugestija koju će većina gledatelja automatski, a osobito pod utjecajem upute da gleda dokumentarni film – prikazuje se u na festivalima dokumentaraca, nagrađivan je kao dokumentarac, u nas ga distribuira tvrtka specijalizirana za dokumentarce – protumačiti otprilike kao „sve što vam izgleda dokumentarno, takvo je“.
    Zvuk insekata: Bilješka o mumiji (The Sound of Insects: Record of a Mummy), red. Peter Liechti
    Poželimo li, pak, kategorizirati Zvuk insekata – a na raspolaganju su tri jedina filmska roda: igrani, dokumentarni i eksperimentalni - što za sam doživljaj doista nije nužno, možda bi ga najprimjerenije bilo svrstati među eksperimentalne. Osnovni postupak, nadahnuće istinitim događajem koji se zatim umjetnički obradi i fikcionalizira, princip je koji se ne razlikuje od pristupa raširenog u igranofilmskoj proizvodnji. No, u Zvuku insekata, osim pripovjedača u offu, nema glumaca – igranofilmskoj rekonstrukciji (nedvojbeno) pripada tek uvodni prizor odnošenja trupla iz šume, a izrađenom scenografijom igranofilmskog tipa može se smatrati i proziran plastični zid improvizirane šumske nastambe samoubojice, koji vidimo tek povremeno, mada takvi scenografski zahvati nisu rijetkost ni u dokumentarnom filmu. Sve ostalo jesu dokumentarni snimci, napravljeni dokumentarnim načinom bilježenja nearanžirane stvarnosti neposredno zateknute upravo na na tom mjestu i u tom trenutku, ali u sustavu ovoga filma oni ne služe kao dokument onoga što prikazuju (snimljena šuma predstavlja šumu u kojoj se protagonist izgladnio, no to, čini se, nije snimka baš te šume i baš tog mjesta na kojem je nesretnik proveo posljednje dane) niti događaja o kojem film govori, nego se koriste asocijativno.

    Riječ je, dakle, o eksperimentalnom filmu, no tu ga ne smještamo deduktivnom silom (ne)prilika (nije ni izričito igrani, ni izričito dokumentarni pa onda može biti jedino eksperimentalni) nego zbog toga što je on to u najboljem mogućem smislu: autor eksperimentira i istražuje, pomiče i briše zamišljene granice klasifikacija, kategorija, vrsta i rodova te sastojke i postupke igranog i dokumentarnog koristi da bi ostvario djelo kakvo mu se čini najprimjerenijem za ono što želi izraziti, ma kako ga se na kraju nazvalo. (Na svojoj web stranici Liechti Zvuk insekata označava kao esej.) Pritom valja naglasiti da nije riječ o eksperimentu koji svrhu pronalazi u samom sebi – kao što to (pre)često zna biti s filmovima iz tog roda – nego o onom koji pokuse funkcionalno uklapa u zaokruženu, suvislu, razumljivu i komunikativnu cjelinu.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 22. ožujka 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji