Mali čovjek i veliki problemi

6. Zagreb Dox, Movieplex, Zagreb, 28. veljače – 7. ožujka 2010.: Međunarodna konkurencija (2)

  • Žalba (Petition: La Cour des Plaignants), red. Zhao Lianga
    Jedan od prevladavajućih motiva filmova u Međunarodnoj konkurenciji ovogodišnjeg Zagreb Doxa bila je obitelj. Dvostruko nagrađena – Velikim pečatom kao najbolji film Međunarodne konkurencije i priznanjem Movies that Matter kao film koji na najbolji način promiče ljudska prava - Žalba (Petition: La Cour des Plaignants, 123 min, Kina/Švicarska/Velika Britanija /Francuska/Belgija /Finska, 2009) Zhao Lianga suosjećajno prati nastojanja obespravljenih Kineza koji iz udaljenih pokrajina dolaze u svojevrstan središnji državni ured za zaprimanje žalbi u Pekingu, da zakonskim putem isprave nepravde koje su im, smatraju, počinile mjesne vlasti, a koje im doslovno ugrožavaju egzistenciju – tu su čovjek kojem je oduzeta imovina, čovjek koji je postao invalid nakon lošeg liječenja u bolnici, učitelj koji je u mjesnopolitičkim igrama ostao bez posla...

    Sniman manje-više potajice, u skromnim uvjetima – kako se čini, mala kamerica i autor koji sve sam radi na terenu – film kroz razgovore s protagonistima na licu mjesta potresno dokumentira birokratsku nezainteresiranost i bijedu životnih okolnosti podnositelja žalbi, oslanjajući se na neospornu dirljivost nihova duševnog i tjelesnog stanja, odnosno društvenog statusa, a ispravno odbacujujući vizualnu estetiku (čak i estetiku ružnoga) kao gradbeni čimbenik. No, prigušeno sugerira i kako je dobar dio ovih nesretnika izgubio osjećaj za (presurovu) realnost i predao se fiks-ideji istjerivanja pravde ondje gdje je najvjerojatnije neće naći, pa makar ih borba za uvjerenja stajala višegodišnjeg, možda i doživotnog boravka u limbu u kojem, bilo vlastitom odlukom, bilo zbog nedostatka izbora, beskonačno čekaju u žalbenom selu, mahom sklepanom od vlastoručno izrađenih improviziranih nastambi koje se ne mogu nazvati niti straćarama.
    Žalba (Petition: La Cour des Plaignants), red. Zhao Liang
    Tvrdoglava upornost tih malih ljudi ne donosi (im) vidljive korisne rezultate, vjerojatno je i sasvim uzaludna, no u podtekstu se provlači razmišljanje o tome kako možda upravo oni čine ono što bismo svi trebali, ali se zbog oportunizma i pragmatičnosti odlučujemo za razumnija rješenja čime se pokoravamo vladajućim strukturama korumpiranog društva te pasivno pripomažemo naopakosti svijeta kakvog su oblikovali beskrupulozni političari, poslovni ljudi i drugi predstavnici sadašnjeg neoliberalnog kapitalizma, kao i njihovi prethodnici.

    Jedan od (niza) Liangovih dojmljivih odluka i postignuća jest da je nešto više pažnje posvetio ženi koja se došla žaliti u pratnji svoje, u početku filma (snimanog od 1996. do 2008.), maloljetne kćerke. Tijekom filma svjedoci smo njenog odrastanja, sazrijevanja i osamostaljenja. A ta obiteljska priča na kraju ostaje najpamtljiviji primjer neveselih posljedica funkcioniranja državnog aparata na živote i sudbine običnih ljudi.
    Staklena kuća (The Glass House), red. Hamid Rahmanian
    U središtu zanimanja dobitnika Posebnog priznanja međunarodnog žirija, filma Staklena kuća (The Glass House, 92 min, Iran/SAD, 2009) Hamida Rahmaniana dobrotvorni je rehabilitacijski centar u Teheranu koji s društvenog dna pokušava izvući i za normalan život pripremiti djevojke iz teško disfunkcionalnih obitelji, među kojima je, primjerice, tinejdžerica koju su braća narkomani silovali kad joj je bilo sedam godina ili četrnaestogodišnjakinja koja je uz majku narkomanku postala ovisnicom. Izrađenu vrlo sličnim postupcima kao i Žalba – ekipa od jednog čovjeka, razgovori s protagonistima, snimanje aktualnih situacija uz diskretnu, ali neskrivenu nazočnost dokumentarista, nevažnost vizualne estetike – Staklenu kuću donekle kvare povremeno skretanje u glazbom dodatno potcrtan ton prenaglašene patetičnosti te mjestimičan dojam kako je riječ o svojevrsnom reklamnom filmu za ovo rehabilitacijsko središte i njegovu vlasnicu (iako je njihova samaritanska djelatnost itekako hvalevrijedna), no nazočnost dokumentarista nemogućim situacijama kao što su obiteljske prepirke kao i duboka ganutljivost predstavljenih tragičnih priča i sudbina u konačnici nadvladavaju spomenute manjkavosti.
    Bilal, red. Sourav Sarangi
    Postupkom ne baš sasvim nevidljive muhe na zidu ostvaren je Bilal (88 min, Indija/Finska, 2008) Sourava Sarangija, nepretenciozan i upečatljiv reality (ali bez reality-banalnosti) istržak o nekoliko mjeseci u životu siromašne obitelji (slijepi roditelji i djece koja vide) u Kalkuti, koji istodobno oslikava i dio indijskog društva. Meditativna Majka (Matka, 11 min., Poljska, 2009) Jakuba Piateka jednostavna je, poljski opora crtica s o starici koja dane provodi odsutno sjedeći usred živih kućnih obiteljskih aktivnosti da bismo tek prilikom njezinog razmjerno besmislenog, karakteristično životno neoblikovanog razgovora sa sinom koji služi zatvorsku kaznu, uočili kako su susreti s njim jedino što joj još predstavlja nešto u životu. Među još desetak obiteljskih filmova valja izdvojiti dinamičan britanski Božić s ocem (Christmas with Dad, 12 min., 2009) Conora McCormacka o mnogočlanoj škotskoj obitelji slaboga materijalnoga stanja, s donekle kalkulantskom, ali djelotvornom završnicom tragičnih tonova, kao i poljski Sporedni kolosijek (Bacznica, 44 min, 2009) Anne Kazejak, uspješan pokus koketiranja s igranofilmskim postupcima, s nizom životno autentičnih epizoda što se izmjenjuju u sadržaju primjerenom nježnom ritmu ljetne jare i dokolice te s konačnim nostalgičnim poantiranjem vezanom uz prolaznost vremena, života i običaja.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 8. ožujka 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji