Kad se pretvorim u...

6. Zagreb Dox, Movieplex, Zagreb, 28. veljače – 7. ožujka 2010: Glazbeni globus

  • Bajaga – muzika na struju, red. Miloš Jovanović
    S nevelikim ambicijama napravljeni su dokumentarci o glazbenim zvijezdama iz naše regije, hrvatske premijere Bajaga – muzika na struju (101 min, Srbija, 2009) Miloša Jovanovića i Kad se pretvorim u Severinu (37 min, Hrvatska, 2010) Darka Drinovca Bajaga – muzika na struju gotovo je banalno jednostavan, zamorno jednoličan osvrt na 25-godišnju samostalnu karijeru srpskog rockera Momčila Bajagića Bajage. Sastavljen kao red izjava Bajage, glazbenika njegova sastava Instruktori (pozitivne geografije) i ponekog relevantnog sudionika i svjedoka (novinar Petar Popović, glazbeni producent Saša Habić, glumica Neda Arnerić...), red isječaka iz glazbenog spota ili koncertne snimke, uz minimum arhivskih snimaka mjesta i vremena te potpun izostanak nekog starog televizijskog intervjua, snimke ili fotografije Bajage privatno ili sličnoga, dakle uz gotovo odbojan nedostatak istraživačkog truda i rada, odnosno nastojanja da se film učini življim i (sadržajno i vizualno) bogatijim, dokumentarac ne nudi više od običnog prepričavanja događaja kao niti jedan poseban trenutak uvida u Bajagin lik i djelo. A slabašan materijal rasteže bez mjere pa, primjerice, gledamo kako nekoliko sugovornika zaredom ponavlja mišljenje kako je Bajagina pjesma Moji drugovi postala neslužbenom himnom srpskih iseljenika.

    Kad se pretvorim u Severinu, prezentiran u crno-bijeloj tehnici, uz glazbeno-spotovski/RTL-ovski reportažno stilizirano kadriranje i ritam, prati hrvatsku zvijezdu zabavne glazbe Severinu tijekom priprema za njezin veliki koncertni spektakl u beogradskoj Areni 17. listopada 2009. Razinu površne usputne bilješke ovaj filmić donekle nadilazi hvatanjem note kojom Severinu predstavlja kao profesionalku s visoko razvijenom svijesti o imidžu i važnosti medijske prezentacije, zbog čega se nastoji ugodno ophoditi sa suradnicima, ali i voditi brigu o pojedinostima koje bi trebali rješavati drugi, primjerice, je li površina pozornice na kojoj nastupa odviše ofucana ili hoće li ju tijekom nastupa osvjetljavati reflektori žute ili narančaste boje.
    Kad se pretvorim u Severinu, red. Darko Drinovac
    Prikazan u popratnom programu Glazbeni globus 6. ZagrebDoxa, CSNY Déjà Vu (96 min, SAD, 2007) Bernarda Shakeyja nastao je na temelju koncertne turneje američkog sastava Crosby, Stills, Nash & Young (CSNY) kojom su ovi veterani – što se od 1968. u raznim kombinacijama okupljaju kako bi s vremena na vrijeme bi snimili album ili napravili turneju - u ljeto 2006. izrazili nezadovoljstvo američkim vojno-političkim angažmanom u Iraku u kojem, drže, baš kao i 1960-ih u Vijetnamu, nepotrebno ginu američki mladići.

    Film je oblikovan kao iznadprosječno kvalitetna dugometražna televizijska reportaža u kojoj se dinamično, uz pomalo neurednu dramaturško slikovnu estetiku i organizaciju, a čime se stvara dojam neposrednosti i aktualnosti, snimci vezani izravno uz turneju izmjenjuju sa snimkama s iračkih bojišnica, isječcima iz televizijskih vijesti, razgovorima s iračkim i vijetnamskim veteranima (uglavnom onima razočaranima, koji nakon povratka iz rata smatraju da su bili izmanipulirani) te s tek ponešto arhivskog materijala CSNY iz davnašnjih, zlatnih dana karijere. Poput turneje, film je zamišljen i ostvaren kao provokacija koja će prodrmati, senzibilizirati i potaknuti publiku na zauzimanje odlučnijeg stava prema vladinoj vanjskoj politici. No, u skladu s nazivom turneje Freedom of Speech, Neil Young – pokretač pothvata koji je nedugo prije objavio samostalni prosvjedni antiratni album Living with War – i družina koriste svoje pravo slobode govora, ali ga ne uskraćuju ni drugima. Mada bi voljeli da se publika prikloni njihovom demokratskom, antibushovskom stavu, dopuštaju i suprotna mišljenja. Važno je da nitko ne ostane ravnodušan.
    CSNY Déjà Vu, red. Bernard Shakey
    Tako će u film biti uvršten i niz istržaka iz negativnih kritika nastupa i koncepta čiji autori dvoje u iskrenost namjera „četvorice proćelavih hipi milijunaša“ kao i, primjerice, prizor u kojem povelik broj posjetitelja ljutito napušta dvoranu usred nastupa CSNY u Atlanti, prosvjedujući tako protiv politiziranosti, a osobito protiv izvođenja pjesme Let's Impeach the President (Optužimo predsjednika).

    Budući da se pod redateljskim pseudonimom Bernarda Shakeya krije osobno Neil Young, uvrštavanje takvih pokuda, nakon kojih ne slijede protuargumenti ekipe CSNY ima, kako se kaže, dodatnu težinu, a i pokazuje da su momci spremni proklamirane ideje pretvoriti u djelo.

    Redatelj Shakey/Young će ravnotežu u svoju korist prebaciti provjerenim, ali djelotvornim dramaturškim potezima kojima u završnici, kulminativno igra na buđenje osjećaja u gledatelja. Jedan od njih je oslanjanje na uvijek dirljivu motiv prolaznosti, uz pomoć povlačenja usporedbe između mladih članova CSNY koji su u 1960-ima „unovačili svoje karijere“ i njihovih vršnjaka koji su istovremeno „unovačeni u američku vojsku“ te poslani u Vijetnam iz kojega se ili nisu vratili ili su se vratili s nepopravljivim psihofizičkim posljedicama. Drugi je takav potez nizanje emocionalnih izjava majke čiji je sin poginuo u Iraku.

    Kroz film se provlače i razmišljanja o tome trebaju li uopće popularni glazbenici (i umjetnici) koristiti svoj položaj kako bi utjecali na društvo, kroz izjave publike film donekle uspijeva dijagnosticirati stanje nacije, odnosno raznovrsnost mišljenja o američkoj upletenosti u borbu protiv terorizma, a dnevno-političku prolaznost nadvladava uvjerljivim povlačenjem usporedbi sa situacijom u zemlji u vrijeme Vijetnamskog rata („Drugi rat, druga generacija, isti problemi“) kao i ukazivanjem na to da su se članovi CSNY u svom radu, politički obojenim pjesmama kao što su For What It's Worth (1966) ili Ohio (1970) i prije nekoliko desetljeća aktivno zalagali za prava običnog, malog čovjeka.

    Riječ je o netipičnom ostvarenju koje se može ocijeniti više aktivističkim negoli glazbenim, filmom koji aktivizam ne izražava prikazujući neku, primjerice, korporativnu nepravdu, nego prikazujući naglašeno društveno angažiran pothvat grupe glazbenika. Mada, na kraju ipak ostaje prilično neizvjesno jesu li od cijele priče veću korist imali sami CSNY ili oni koje su samoinicijativno zastupali.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 7. ožujka 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji