O ljudima i konjima

6. ZagrebDox, Movieplex, Zagreb, 28. veljače – 7. ožujka 2010: Međunarodna konkurencija (1)

  • Žalba (Petition: La Cour des Plaignants), red. Zhao Liang
    Prema elementarnoj logici, na međunarodnom filmskom festivalu najbolji bi filmovi trebali biti oni uvršteni u međunarodnu konkurenciju. Kakvi su bili oni u ostalim programima ovogodišnjeg, 6. ZagrebDoxa (ukupno 145 filmova!) ne znam, jer sam ih pogledao tek šačicu, no većina od 41 filma u Međunarodnoj konkurenciji koju sam kao član žirija - uz hrvatskog redatelja Branka Ivandu i arapsko-izraelsku redateljicu Ibtisam Salh Mara'anu čiji je film Lady Kul El Arab prošlogodišnji Doxov dobitnik glavne nagrade Veliki pečat u međunarodnoj konkurenciji – pogledao u cijelosti, bili su uistinu izvrsni. Bilo da je riječ o dokumentarcima klasičnijeg promatračkog pristupa kao što su ovogodišnji Doxov dobitnik Velikog pečata i nagrade Movies that Matter Žalba (Petition: La Cour des Plaignants, 123 min, Kina/Francuska, 2009) Zhao Lianga ili dobitnik Posebnog priznanja žirija Staklena kuća (The Glass House, 92 min, SAD/Iran, 2009) Hamida Rahmaniana, bilo o onima introspektivnijega pogleda kao što su Na rubu sna (The Edge of Dreaming, 73 min, Škotska, 2009) Amy Hardie ili Igrač (The Player, 85 min, Nizozemska, 2009) Johna Appela, bilo o  onima izrazitije eksperimentalnoga duha kao što su Zvuk insekata – bilješka o mumiji (The Sound of Insects – Record of a Mummy, 88 min, Švicarska, 2009) Petera Liechtija ili Moja domovina (O'er the Land, 52 min, SAD, 2009) Deborah Stratman. Dakle, znatiželjni gledatelj koji je vječni (sladak?) problem, ne samo Zagreb Doxa, nego svih većih filmskih festivala, „Što i kako izabrati iz ogromne ponude?!“, razriješio odlukom da se usmjeri na Međunarodnu konkurenciju, zacijelo nije pogriješio.

    Visoka razina kakvoće filmova takvog je gledatelja zasigurno razveselila, no njihove teme i sadržaji vjerojatno nisu. Riječ je mahom o ostvarenjima koja se, na ovaj ili onaj način, uglavnom slikajući nevesele slike, usredotočuju na promišljanja i zapažanja o dominantnim ljudskim strahovima, onima od siromaštva, bolesti i starosti. Uglavnom izravno, ali i posredno, najčešće bilježeći obiteljske prilike i odnose.
    Igrač (The Player), red. John Appel
    Ako se prije nekoliko godina, zahvaljujući ponajprije popularnosti filmova Michaela Moorea, moglo pomisliti kako će princip ili stil izrade dokumentarca s dokumentaristom u glavnoj ulozi istraživača, novinara i voditelja postati standard, ovaj je program to opovrgnuo, jer u njemu nije bilo baš ni jednog takvog filma. Prevladavajući dokumentaristički prosede je onaj pritajenog promatrača koji nenametljivo bilježi izabrane sadržaje i događaje. Temelj tog pristupa je ono što se na engleskom jeziku zgodno naziva fly on the wall, a što, podsjetimo se,  dokumentarista označava kao muhu na zidu koju protagonisti ne zamjećuju, ali ona iz potaje sve pažljivo prati. Danas, odnosno otprije nekoliko godina, otkad se zahvaljujući tehnički svemogućoj, malenoj i laganoj digitalnoj opremi za snimanje dokumentaristička ekipa na terenu doista može sastojati od jednog čovjeka i kad većina običnih ljudi nastup ili postojanje pred kamerom doživljava kao nešto najnormalnije, dokumentaristu je puno lakše biti neprimjetan nego što mu je bilo nekada. No, ove muhe na zidu ipak nisu sasvim neprimjetne i nepostojeće, ali ne zbog tehničko-praktičnih nepogodnosti, nego zbog toga što, opravdano, smatraju kako je važnije dobiti poželjnije rezultate nego strogo se držati formalnog principa. Stoga se te dokumentarističke muhe uglavnom drže postrance, ali ne prezaju da, zadržavajući se iza kamere i (uglavnom) ne provocirajući situacije, protagonistu u kadru postave poneko pitanje koje ovaj nije dotaknuo sam od sebe. Isto tako, ne predstavlja im problem u film uvrstiti kadrove u kojima se protagonist iz ovog ili onog razloga obraća izravno kameri, razbijajući dotadašnju iluziju objektivnog pogleda na situaciju koja bi se baš tako odvijala i kada ne bi bilo kamere.
    Sanja i Vrabac (Sanya i Vorobey), red. Andrey GryazevSanja i Vrabac (Sanya i Vorobey), red. Andrey Gryazev
    Primjerice, najveći dio ruskog filma Sanja i Vrabac (Sania i Vorobec, 52 min, 2009) Andreja Grjazeva – dobitnik ovogodišnjeg Posebnog priznanja Malog žirija (za autore do 30 godina) sastoji se od snimaka (polu)pijanih razgovora dvojice naslovnih protagonista, radnika na terminalu drobljenja kamenja, koji ne dobivaju plaću te nemaju dovoljno novaca ni za povratak kući. Situacija je nezavidna, no jadikovanja ove dvojice nesretnika sama po sebi i nisu posebno zanimljiva. No, tvrdoglavim gomilanjem njihovih dinamičnih i živih, autentično nepreciznih razgovora s obiljem riječi, često onih koje ne govore puno, kao i izbjegavanjem dramaturških ustaljenosti – prizori se nižu logikom kaotičnosti ili nedogađajnosti svakodnevice, onom koja nema dramski uočljive direktne posljedice jasno postavljenih uzroka – Grjazev postiže visok stupanj životne uvjerljivosti, one vrste kakva oduševljava poklonike (igranih) filmova Mikea Leigha. Osobit, pak, čar film postiže u djelićima u kojima Sanja ili Vrabac, usred žučne rasprave nakratko pogledaju prema kameri, pri čemu im se ponekad otme i smiješak. Tada shvaćamo da su oni itekako svjesni da ih se snima i da na neki način, koliko god bili zaneseni razgovorom, zapravo nastoje stvoriti neki imidž samih sebe za javnost. No, ako i glume, a ne glume baš neprestano, glume sami sebe, sa svojim vlastitim tekstom, mislima, gestama, mizanscenom... A to čine poput najboljih naturščika. I, čini se da se neko posebno uszbuđenje stvara baš negdje u tom raskoraku, u toj kod gledatelja stvorenoj neizvjesnosti glede procjene toga koliko se ti obični ljudi pretvaraju, a koliko su prirodni. Tako se nešto ne događa ni kod dokumentaraca čiji protagonisti nikada ne pokazuju da znaju za kameru, niti kod dokumentaraca čiji protagonisti otvoreno razgovaraju s filmašima, nego samo u ovakvima, pretežno zatjecajnima koji si mjestimično dopuštaju ispadanje iz zadanog kolosijeka, a koji su, ako ćemo suditi prema Zagreb Doxovoj ponudi, trenutačno najzastupljenija vrsta.

    Zadnji vlak (Last Train Home, 2009), red. Lixin FanSličan, iznimno dojmljiv trenutak, ostvaren je i u po mnogočemu impresivnom kineskom filmu Zadnji vlak (Last Train Home, 87 min., 2009) Lixina Fana, dobitniku Posebnog priznanja međunarodnog žirija ovogodišnjeg Zg Doxa, a prethodno Nagrade za najbolji dugometražni film na IDFA-i, Međunarodnom festivalu dokumentarnog filma u Amsterdamu. Prateći jednu obitelj, Zadnji vlak opisuje fenomen migracijskog radništva u Kini u kojoj je više od 130 milijuna ljudi zaposleno u gradovima daleko od doma te kući dolaze jednom godišnje, na kinesku Novu godinu. Kći glavnih junaka tijekom većeg dijela filma doima se skromnom, povučenom i šutljivom tinejdžericom koja se s roditeljima ne slaže osobito, ali se,  kako to već ide, poslušno pokorava njihovu autoritetu. No, kada u posljednjem dijelu filma dođe do ozbiljne svađe, čak i fizičkog obračuna između oca i kćeri, obuzeta osjećajem nemoćne ljutnje djevojka izravno u kameru zaviče: „Želite da budem onakva kakva jesam? Evo, sad me snimajte, ovo sam prava ja!“

    Mada upečatljiv u svim segmentima, Zadnji vlak upravo tim prizorom ulazi u novu dimenziju, u novi kvalitativni razred. Jer, osim što je riječ o dragocjenom časku autentičnosti u kojem svjedočimo padanju ograda, na neki se način mijenja cjelokupno gledište. Razotkrivanjem dokumentarističke prevare, odnosno dvostrukim priznanjem – izravnim osobe koju se snima i neizravnim autora koji uključuje tu scenu u film - da ti ljudi u nazočnosti kamere (barem donekle) friziraju svoje ponašanje, dokumentarac postaje još uvjerljiviji i (naizgled?) pošteniji.
    Na rubu sna (The Edge of Dreaming, 2009), red. Amy Hardie
    Ako nije bilo filma čiji se autor u prvi plan stavio na michaelmooreovski način bilo je onih u kojima su autori sami sebe otvoreno odredili kao odskočnicu introspekcijsko-esejističkih drama. Na rubu sna stvara sugestivnu mješavinu autobiografskog obiteljskog filma i filozofsko-psihološke napetice u kojoj autorica Amy Hardie uspješno prenosi jezovit osjećaj iracionalne panike i straha od svega nakon što je povjerovala u svoj san koji je najavio njenu vlastitu smrt.

    Slojeviti Igrač izvanredno uravnoteženo spaja arhivske kućne snimke i fotografije obitelji autora Johna Appela i njegova nostalgična sjećanja sa za ovaj film svježe zabilježenim portretima i razgovorima s trojicom ljudi psihološkog profila sličnoga onome njegova pokojnoga oca koji je karijeru uspješnog trgovca nekretninama skončao kao strastveni kockar – s kladioničarem na konje, s kockarom iz casina i s prevarantom koji služi zatvorsku kaznu. Meditativno-kontemplativna, a istovremeno zavodljivo-napeta i puna prigušenog uzbuđenja, svojevrsna studija kockarske psihologije u kojoj autor propituje i vlastiti kockarski potencijal između ostaloga nenametljivo promišlja je li svaka životna odluka u srži nešto poput kockanja i je li sklonost samouništenju neizbježna sastavnica ljudske prirode.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 6. ožujka 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji