Vrijedi li Amerikanac više od Kolumbijca ili Indijca?

6. Zagreb Dox, Movieplex, Zagreb, 28. veljače – 7. ožujka 2010: Stanje stvari

  • Slučaj Coca-Cola (The Coca-Cola Case) Carmen Garcie i Germana Gutierreza
    Ovogodišnji, 6. Zagreb Dox donio je novi popratni program, Stanje stvari, usmjeren na filmove koji „govore o pregnantnim temama suvremenog svijeta“, ponajprije o sveprisutnom neoliberalnom kapitalizmu i njegovim nedostacima.

    Slučaj Coca-Cola (The Coca-Cola Case, 86 min, Kanada, 2009) Carmen Garcie i Germana Gutierreza naglašeno kritički predstavlja jedan od tipičnih slučajeva sprege velikih korporacija, politike i paravojnih snaga koje u siromašnim zemljama bezočno eksploatiraju jeftinu i potrošnu radnu snagu te sustavno suzbijaju radnička i ljudska prava. Ovom zgodom kao glavni je zlikovac prikazana tvrtka Coca-Cola koja u svojim izvanameričkim punionicama, osobito u zemljama Južne Amerike i Azije, ali i u primjerice Turskoj, ne preza ni od čega što će sniziti troškove proizvodnje (i automatski povećati profit), ponajprije na račun lokalnih radnika. Primjerice u Kolumbiji, koja je u središtu zanimanja ovoga filma,  među metodama kojima se služe kako bi onemogućili osnivanje i funkcioniranje radničkih sindikata jest davanje otkaza svakome tko se učlani u sindikat, kao i otimanje, mučenje i ubijanje (!) svakoga tko prihvati postati sindikalnim vođom ili predstavnikom. To, dakako, ne čine službeni zaposlenici Coca-Cole, nego paravojne snage koje za taj posao od Coca-Cole dobivaju novac i upute. Tako barem tvrde lokalni predstavnici radnika i njihovi američki odvjetnici, dok predstavnici Coca-Cole takve optužbe negiraju.

    Dakle, nakon što predstavnici kolumbijskih radnika u (korumpiranom) pravnom sistemu vlastite zemlje nisu uspjeli dokazati svoje optužbe, slučaja – koji još nije riješen – 2001. se  prihvatilo nekoliko američkih odvjetnika. Ukratko, tužitelji nastoje dokazati rečene optužbe, predmet je čak predstavljen i pred Američkim Kongresom, no moćna korporacija Coca-Cola ne priznaje sudjelovanje u navedenim kriminalno-terorističkim pothvatima te znalačkim zakulisnim igrama, vrsnim poznavanjem pravno-političkih mehanizama i s ogromnom količinom novaca na raspolaganju, uspješno koči slabije od sebe.
    Slučaj Coca-Cola (The Coca-Cola Case) Carmen Garcie i Germana Gutierreza
    Aktivistički angažiran i poprilično dojmljiv film, počiva na višegodišnjem neposrednom dokumentarističkom praćenju aktivnosti ekipe američkih odvjetnika i pravnika (i pridruženog im aktivista Raya Rogersa), među kojima najistaknutiju ulogu ima Dan Kovalik. Moglo bi se reći da je sve ono što je u filmu dobro, no nezgoda je u tome što uglavnom sve informacije dobivamo samo od jedne, tužiteljske strane (predstavnici Coca-Cole nisu dopustili da ih se snima), uglavnom iz njihovih usta, što umanjuje dojam činjenične vjerodostojnosti. Dodatno sumnjičavost izaziva i karakteristično američki pristup američkih pravnika. Naime, baš kao u igranim filmovima u kojima već desetljećima gledamo kako odvjetnici u sudnici nastupaju teatralno kao da je riječ o kakvoj predstavi, tako i ovi profesionalci ostavljaju dojam da neprestano pomalo glume svoje pravničke uloge. To, dakako, ne znači da zadatak kojim se bave ne obavljaju vrhunski profesionalno, ali taj dodatak melodramatičnosti i brige za vlastiti imidž nuka nas da pomislimo kako tu nešto barem malo smrdi. Kovalik će, primjerice, u jednom prizoru, nakon što preko telefona dozna neku pozitivnu vijest, iznimno naglašeno, kao za publiku, izraziti svoje trenutačno oduševljenje, uz nekoliko usklika tipa „Imamo ih! Slučaj je naš!“ U prizoru što slijedi (u Kongresu) on će (i njegova strana) – baš kao što se moglo i pretpostaviti – opet ostati kratkih rukava, nakon čega će biti iznimno potišten (doduše, nešto uvjerljivije nego kad se silno veselio). Sasvim je moguće da se sve to odigralo točno tako i da je riječ o autentičnom zapisu stvarnosti, jer Kovalik se možda tako ponaša i pred kamerom i bez kamere. No, sekvenca se čini igranofilmski namještenom i pomalo trivijalno klišejiziranom, a takvi dijelovi kvare dojam cjeline.

    U podtekstu pak cijele priče, a vezano uz upravo spomenuto, osobito je zanimljivo zamijetiti kako se Amerikanci, koliko god bili predani poslu kojeg obavljaju, prema tome odnose kao prema igri i povremeno se pitamo nije li beskonačno razvlačenje slučaja nešto što i njima ide na ruku: što slučaj postane slavniji, to će više napredovati njihove karijere, a što duže traje, za taj će posao duže biti (pretpostavljamo dobro) plaćeni. Indikativnim se doima trenutak u kojem je zamalo postignuta nagodba između Coca-Cole i tužitelja. Coca-Cola je bila spremna ispuniti neke uvjete i to se američkim odvjetnicima učinilo razmjerno povoljnim razrješenjem, no kolumbijski predstavnici sindikata, koji su Amerikance i angažirali, odbili su ponudu, smatrajući da je riječ o jednokratnom a ne trajnom rješenju i da bi njime samo prodali ono za što se zalažu. Uspoređujući lica američkih i lica kolumbijskih odvjetnika dok objašnjavaju svoje razloge za i protiv, bjelodano je kako Kolumbijci ovu borbu gotovo doslovno drže pitanjem života i smrti, a Amerikanci sportskim nadmetanjem. Unatoč navedenim manjkavostima, Slučaj Coca-Cola uspijeva nas uvjeriti u postojanje velike nepravde, kao i u to da na nju ukazuje s iskrenom brigom. Uostalom, netom navedeni djelić filma, koji (vjerojatno) bez unaprijed osmišljenog takvog cilja, omogućuje da na licima pročitamo nešto što protagonisti u tom času nemaju namjeru pokazati, bez sumnje je dokumentarističko postignuće koje se ne događa bez dobro postavljenih temelja i konteksta.

    Prema Kovalikovim riječima, u jednom dijelu pregovora predstavnici Coca-Cole predložili su da, s obzirom na zemlju njihova podrijetla, odšteta obiteljima ubijenih Kolumbijaca bude puno manja nego što bi bila da su ubijeni Amerikanci.
    Google Baby, Zippi Brand Frank
    A da od Amerikanca, u novčanim omjerima, manje vrijedi i jedna Indijka, saznat ćemo u Google Baby (77 min, Izrael/Indija/SAD, 2009) Zippi Brand Frank. U njemu ćemo vidjeti kako se mladoj Amerikanki koja daje jajne stanice za umjetnu oplodnju plaća 8500 američkih dolara plus troškovi, dok se mladoj Indijki, zamjenskoj trudnici, za devet mjeseci nošenja ploda i porođaj – pri čemu se odriče prava na dodatnu naknadu u slučaju da joj se mora izvaditi maternica ili u slučaju smrti pri porođaju – plaća, ako bude sreće, 6500 američkih dolara.

    Google Baby prati pothvat mlađahnog izraelskog poduzetnika Dorona, homoseksualca koji je uz pomoć agencije za umjetnu oplodnju, sa svojim partnerom postao ocem djevojčice. Tom je prigodom korištena sperma njega i njegovog partnera te jajne stanice i zamjenska trudnica iz Sjedinjenih Država. Sve ih je stajalo oko 140 tisuća američkih dolara. Kako su za isto zainteresirani i njihovi prijatelji koji ne mogu uložiti toliko novca, Doron uočava da se dio operacije, na globalno povezanom slobodnom neoliberalno kapitalističkom tržištu, može obaviti u siromašnijim zemljama, što bitno pojeftinjuje postupak. A većina dogovora i postupaka obavlja se preko interneta.

    U pomalo presporom ritmu, uz donekle nespretno raspršenu naraciju i uz predugo trajanje Google Baby nas, uz pomoć prijateljske kamere kojoj je omogućen slobodan pristup svim za temu važnim prostorima i osobama, upoznaje s neobičnim i zanimljivim fenomenom te donosi nekoliko osobitih prizora. Osobito intenzivnim doima se sekvenca porođaja carskim rezom pri čemu, šivajući rečeni rez na trbuhu, liječnica mobitelom dogovara uvjete operacije s drugim klijentom, ležerno obavljajući obje radnje istovremeno. Drugi upečatljiv prizor je onaj u kojem gledamo kako spomenuta davateljica jajnih stanica na stražnjem trijemu svoje kuće,  zajedno sa suprugom iz zabave, vrlo opušteno ali sa žarom, puca iz vatrenog oružja, objašnjavajući pritom njihovim dvjema kćerima, dvogodišnjakinji i četverogodišnjakinji, što rade i učeći ih pucanju. Naizgled suvišan pogled u slobodne aktivnosti obitelji donatorice, nenametljivo, ali snažno uvodi razmišljanje o tome kako naručitelji djeteta, budući roditelji, na neki način kupuju mačka u vreći, odnosno dijete tko zna kakvih i čijih gena i karakternih osobina.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 3. ožujka 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji