Naličje grupnog portreta

6. Zagreb Dox, Movieplex, Zagreb, 28. veljače – 7. ožujka 2010.: Regionalna konkurencija (1)

  • Mali stranac Nine Kusturice
    Nakon Tuškanca, KIC-a, kina Europa i SC-a odnosno dvorane MM-a te inih kultnih zagrebačkih kinematografskih prostora, (zasluženo) hvaljeni i nagrađivani Zagreb Dox festival ove se godine preselio u Movieplex Centra Kaptol. Prva dva dana (ponedjeljak i utorak), ne računajući nedjeljno otvaranje, u regionalnoj konkurenciji predstavilo je tematski raznolike (iako katkad i doticajne) no kvalitativno poprilično ujednačene naslove. Govorilo se i komentiralo tako (lice i) naličje Europe (Direkt: Čardak ni na nebu ni na zemlji, Mali stranac), seciralo društvene promjene kroz desetljeća (Lijepa moja Dacia), ali i osvrtalo na multikulturalizam i (ne)toleranciju (Grupni portret s leđa, Zašto?, Kako si s parama?) odnosno kroz individualne čežnje za boljim polovicama davalo komentare na opće socijalno stanje društva (Duhan-djevojka, Selo bez žena).

    Kreativni i talentirani Miroslav Sikavica autor je vizualno impresionističkog filma Direkt: Čardak ni na nebu ni na zemlji, odlične chiaroscuro kamere, modernog brzog montažnog pristupa, na kakve smo uostalom (najviše kvalitete) od Direkta i navikli i ništa manje niti ne očekujemo. Troje protagonista nevidljivih lica, snimani u sjeni, s leđa, u pustim hodnicima ili praznim dvoranama, kao podcrtavateljima i označavateljima njihovih nesretnih okolnosti tražitelja azila, dijele sličnu sudbinu kao i afričko-azijski junaci austrijskog filma bosanskohercegovačke redateljice Nine Kusturice Mali stranac; potonje muče i tuku policajci, podsmjehuju im se carinici, napadaju ih ksenofobi, a testiraju i vlastito strpljenje u strahu od deportacije. Ambiciozan film kojem je stalo, Mali stranac za razliku od intimistički orijentirana Čardaka prikazuje i drugu stranu imigracijskog procesa – onu birokratskog aparata i njegovih odluka.

    Zašto? Ljubice Janković LazarićVisok dojam autentičnosti pruža i psihološki portret nesretne mlade Riječanke koju su roditelji, prema njezinim riječima, zakonski bespravno, zbog gay-opredjeljenja, na pet godina smjestili u duševnu bolnicu u filmu Zašto? Ljubice Janković Lazarić. Ovaj zbilja filmski, potresan materijal odriče se autorskoga komentara i u centar postavlja samo svoju protagonisticu, u čestim i ogoljelim krupnim planovima, kao čistom postupku kojem, zbog dovoljno snažne priče, ne trebaju ina naglašenija redateljska sredstva, efekti ili postupci za podcrtavanje (uokvireni samo snažno emotivnom glazbom Wojciecha Kilara). Na Zašto? se nadovezuje još jedan film o nepravedno odbačenoj mladoj ženi – Kakva si s parama? Rasima Karalića, autora brojnih socijalnih dokumentaraca o skromnim, malim ljudima neobičnih preokupacija a definitivno vrijednih pažnje. I ovaj, najnoviji njegov uradak govori o invalidnoj, fascinantnoj mladoj ženi koja mijesi tijesto, radi na kompjutoru, servira stol, kuha kavu, šije, piše, i teži upisati se na fakultet – no budući da ne može (pot)platiti mito-koruptivni žrvanj koji to od nje zahtijeva a odbacuje je ne zato jer nije položila prijemni ispit nego isključivo zbog po njemu neprilična, deficitna izgleda, nažalost ne ostvaruje taj svoj san.

    Srbijanski Grupni portret s leđa (koji naslovom asocira na književno-filmske hitove Heinricha Bölla odnosno Aleksandra Petrovića iz sedamdesetih Grupni portret s damom) Vojina Vasovića upravo takvu netoleranciju, diskriminaciju i netrpeljivost (etničku, rasnu, rodnu, religijsku) dijagnosticira inteligentno i kirurški precizno, prezentirajući je na zanimljiv, neobičan, pomalo eksperimentalan način (poglavito je učinkovita finalna scena ljudi snimanih s leđa, koji se okreću prema kameri). O prevladavanju ukorijenjenih uvjerenja i nesuglasica iz prošlosti govori estetična srbijansko-francusko-hrvatska koprodukcija Srđana Šarenca Selo bez žena, optimistično-vedra verzija ugovorenih brakova u srpskome mjestašcu sa osam stanovnika, redom muških, koji nevjeste moraju tražiti u susjednoj Albaniji sa suficitom žena.
    Duhan-djevojka Biljane Garvanlieve
    Ljepotom fotografije ističe se još jedan opservator socijalne anamneze – Lijepa moja Dacia španjolsko-rumunjske koprodukcije Stefana Constantinescua i Julija Sote, ekstravagantno-začudnih kadrova zasićenih bojom, koji funkcioniraju kao komentatori nadasve zgodnih ironijsko-humornih opažaja nestalnosti društvenih uređenja; od socijalizma do kapitalizma, od sedamdesetih do danas, a sve preko promjenjivih stavova o ikoničnom nacionalnom rumunjskome automobilu Daciji. Njemačko-makedonska Duhan-djevojka Biljane Garvanlieve pak koloritan je i živopisan film, ujedno blizak i egzotičan – ekranom buja bogatstvo nošnje, glazbe, običaja, prekrasnih prirodnih ljudi na razmeđi tradicije (pri selidbi u novu kuću mora se žrtvovati životinja) i suvremenosti (slušanje minijaturnog radija, korištenje mobitela, gledanje televizije); sa lijepom tinejdžericom željnom ljubavi u središtu, a koja mora čekati svoj red na udaju (prvo brat pa starija sestra) i prava je šteta da finale djeluje pomalo nedovršeno odnosno film kao cjelina nezaokruženo.

    Sve u svemu, popularnost dokumentaristike kao filmskog roda (kako u svijetu tako i u regiji) i nadalje raste (potencirana, među ostalim, i jeftinom produkcijom) a kvalitetan festival poput Zagreb Doxa takvome pozitivnom trendu može samo pridonijeti.

    © Katarina Marić, FILMOVI.hr, 2. ožujka 2010.

Piše:


kritike i eseji