Male i velike (političke) ribe

6. Zagreb Dox, Movieplex, Zagreb, 28. veljače – 7. ožujka 2010.: FIlm otvaranja Osadné, red. Marko Škop

  • Osadné, red. Marko Škop
    Slovačko-češki film Osadné (65 min, 2009) Marka Škopa kojim je započeo šesti Zagreb Dox, međunarodni festival dokumentarnog filma, ove godine prvi put smješten u zagrebačko kino Movieplex, ispunio je nepisane uvjete filma otvaranja – nije u konkurenciji, humorno je ugođen, donekle se bavi politikom, ne traje dugo...

    Smješten u slovačko selo iz naslova, Osadne u središtu zanimanja ima trojicu društvenih predstavnika mjesta: gradonačelnika (koji je na toj funkciji već 36 godina!), pravoslavnog svećenika i predstavnika Rusina, koji čine najveći dio mjesnog stanovništva. Oni udružuju snage kako bi Osadne – mjesto iz kojega, kažu, potječe Andy Warhol, čija statua i resi jedan trg – učinili življim i turistički atraktivnim, što će pokušati ostvariti agitiranjem kod slovačkih predstavnika u Europskom parlamentu u Bruxellesu.

    Dijelom portret navedene trojice, dijelom blago karikaturalna politička satira, film je najbolji u sloju u kojem zorno pokazuje razliku između većih i manjih riba u moru politike. Iako se doimaju dragim, ne odveć pretencioznim i neautoritarnim ljudima, gradonačelnik i svećenik u svom su mjestu neprijeporni gazde čije se odluke bezrezervno izvršavaju. Kada, primjerice, odluče podići spomenik, to se odmah i učini. No, kada se u Parlamentu nađu oči u oči sa slovačkim zastupnicima, osobama rangiranima nekoliko stuba iznad njih, brojnim mastima premazanim političkim liscima koji govore naizgled normalnim a zapravo potpuno nerazumljivim političkim metajezikom osmišljenim (dizajniranim?) da zvuči pametno a ne kaže ništa, osim vjerojatno onima istoga ili sličnoga položaja koji su naučili iste govorničke šifre, ovi obični ljudi postaju gotovo beznačajni dotepenci. Ne zato što se takvima osjećaju zbog mogućeg strahopoštovanja, nego zato što se ovi veliki i nadmoćniji, prema njima tako odnose. Doduše, vrlo uglađeno i u rukavicama, ali u osnovi bez imalo uvažavanja. Donekle zastrašujuća je i sama vizualna razlika između svakodnevića iz Osadna iz kojih zrači ljudskost, i parlamentaraca koji kao da su postali svojevrsni bezdušni roboti, manekeni izrađeni po modelu visoki političar.
    Osadné, red. Marko Škop
    Poput neizrečene ideje, u zraku ostaje misao o tome kako su napori malih da se udruže ili razumiju s velikima uzaludni, možda čak i suvišni. Jer, konačni je dojam je da je, takav kakav jest – miran, usporen, bez velikih događaja i bez stresa – život u Osadnama gotovo idilično ugodan i nezahtjevan, oblikovan po stvarnoj čovjekovoj mjeri. Želja za promjenom, boljitkom, sudjelovanjem, uključivanjem izazvana je umjetno, a istinski je nepostojeća i nepotrebna.

    No, unatoč povremenom dobrom potezu, počesto se čini kako Osadne među svojim likovima i temama vrludaju prilično nesigurno i u šepavom ritmu, odveć nastojeći biti tiho duhovitima na češki način, odnosno na način kakav smo navikli očekivati od čeških komedija, pri čemu trojicu glavnih likova učestalo prikazuje kao nekakve Loleke i Boleke. Stoga se može činiti kako i autor, možda slučajno, s drugom namjerom, na protagoniste gleda s visoka, a to nipošto nije u skladu s (navodnim) neodobravanjem takva ponašanja rečenih zastupnika. A uočljiv trud oko postizanja šaljivosti nikako ne ide ruku pod ruku s podigranošću koju nastoji simulirati. Također, prilično može zasmetati odveć očito rekonstruiranje, odnosno aranžiranje za kameru prizora koji bi, pretpostavljamo, trebali ostaviti dojam zatečenoga događanja. Naravno, riječ je o standardnom i neizbježnom postupku u većini dokumentaraca, no ovdje ta priređenost, s izvedbama protagonista koje nalikuju amaterskoj glumi što započinje na redateljevu zapovijed „Akcija!“, posebno bode oči. S druge pak strane, moguće je da baš u tom netipičnom spoju dokumentarnog i igranog ima nekog posebnog šarma koji je Osadnama priskrbio nagradu za najbolji dokumentarni film (dulji od 30 minuta) lani u Karlovym Varyma.

    © Janko Heidl, FILMOVI.hr, 1. ožujka 2010.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji