
Vitalno tijelo, eterični dvojnik, perispirit ili dvostruki hodač, u književnosti (Andersenov Osjen, Poeov William Wilson) i umjetnosti (naročito ga preispituje suvremena fotografkinja Janiete Eyre) najpoznatiji kao doppelgänger (staroegipatski Ka, dvoedušnik slavenske mitologije ili manje ominozan pretkazatelj smrti - nordijski vardøger) prava je bit naših eidolonskih (astralno dvojničkih) pojavnosti. No što se događa kada tih sjenki svakog ponaosobnog ja ima više od jedne, kako nas uči povijest mitologija, a da nije riječ o pukoj bilokaciji (boravku na dva mjesta u isto vrijeme)astralnih tijela ili prozaičnoj, medicinskoj šizofreniji? Tada gazimo u vrlo asimovljevsku sci-fi zonu klonova ili surogata (potkrijepljenih pozamašnom celuloidnom dokumentaristikom – od Bayeva Otoka do Mostowljevih Surogata, primjerice) odnosno u komplicirana etička propitkivanja, na samoj granici široko popularnih teorija zavjere i onih intimističkih – osobna duševna sloma i/li ludila.
Dualnost i dvostrukost glavni su, možda ne eksplicitan, ali svakako ezoterijsko-hermetičan lajtmotiv i ovoga djela - kako dualnost osobnosti (duševne i tjelesne, kako će se tijekom filma razotkriti) astronauta Sama Bella, tako i samoga nebeskog tijela Mjeseca kao njegova radnoga mjesta (eksploatira energiju iz Mjesečevih stijena); pogibeljan svijet odraza i privida nezdrave, egzaltirane imaginacije, osobnih psihičkih fenomena – halucinacija (nerazrađene junakove vizije tamnokose žene, primjerice) koje evociraju Janusov lunarni simbolizam. Bellova jedina komunikacija sa svijetom (konkretno Zemljom), naime, satelit je sumnjive ispravnosti, jedini sugovornik ambigvitetni robotski kompjutor Gerty (glas Kevina Spaceya), nešto kasnije pak opresivan klon sklon začudnoj kompetitivnosti, evidentno pripadajućoj sumračnoj zoni unutrašnjeg bića, tajnovitog područja dvostrukog, intimnih emanirajućih tropizama u vječnoj ravnodušnoj noći Mjeseca, u izolacijskoj osami bez utjehe.

Seciranju egzistencijalističkog identiteta svoga/svojih junaka mladi redatelj-debitant Duncan Jones (trivija ga navodi kao sina Davida Bowieja, btw potpisnika hit-albuma Space Oddity) pridaje i njegovu/njihovu potragu za humanošću u svijetu vođenu beskrupuloznim korporacijama. Iskorištavanja ljudskih bića u korporativne svrhe nisu neka novost; genetski inženjering svakako bi mogao voditi ka scenariju prezentiranih replikanata – stoga su urotničke teze ali i njihova moralna odgovornost jednako snažna stavka ovog indie znan-fana; Bell kao klon od strane svoje tvrtke izjednačen je s manipuliranim predmetom, s robom (robotom) a ne živim bićem (Umjetna inteligencija ili Ja, robot, podsjetimo se, propitkivali su osjećaje čovjekolikih strojeva). Intenzivan Sam Rockwell izvrstan je u praktički jedinoj roli vrlo monodramskog Mjeseca (pa bi film, posljedično, mogao funkcionirati i kao kazališna predstava) – solirajući kao provokativan everyman u neobičnim okolnostima. Transcendentalan, intrapsihološki i klaustrofobičan, spora ritma i pomalo inertne naracije, ali dovoljno konceptualan i hermetičan da bude nenamijenjen najširoj publici, Mjesec – iako bi mu uzori mogli biti mnogi klasici (od Kubrickove Odiseje u svemiru preko Scottova Blade Runnera do Soderberghova Solarisa), biva superiornim primjerom (baš poput horora, uvijek krhkog) žanra znanstvene fantastike, inteligentan i aspirativan, s jasnim porukama i ciljevima.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 16. veljače 2010.