Posljednja radna akcija kralja popa
This Is It, red. Kenny Ortega
-
Digitalnim kamerama sniman od ožujka do lipnja 2009. u dvoranama Staples Center u Los Angelesu i The Forum u Ingelwoodu na probama za veliku povratničku seriju od pedeset koncerata Michaela Jacksona u Londonskoj Areni O2, materijal namijenjen za Jacksonovu privatnu arhivu kao i za analizu onoga što je postignuto na probama, nakon iznenadne smrti pedesetogodišnjeg kralja popa (25. lipnja 2006.) postao je sirovina za izradu dokumentarnog filma koji će posvjedočiti o posljednjim radnim akcijama obožavanog glazbenika i o tome na što bi sličili spektakularni nastupi, odnosno filma koji će zainteresiranima ponuditi kakvu-takvu zamjenu za iste.
Iako je riječ o posthumnoj eksploataciji – This Is It u kina je plasiran na samo tri tjedna, uz promižbenu taktiku koja nas je uvjeravala da film više nikada neće biti prikazan ni na kojem mediju (aktualno DVD izdanje potvrđuje da je bila riječ o marketinškoj varci) – riječ je o razmjerno pristojnom dokumentu koji Jacksonovim poklonicima nudi dovoljno razloga za gledanje. (Uostalom, privlačnost gotovo svakog glazbenog dokumentarca uvelike ovisi o tome koliko gledatelj mari za njegova protagonista.) Puno slabosti ne donosi ni činjenica da This Is It nije sniman s namjerom da bude dugometražni dokumentarac, jer materijal je tehnički kvalitetan i objedinjen u sasvim suvislu cjelinu. No, film je ipak dosta ispod razine kakvoj bi, s obzirom na Jacksonov vrhunski glazbeno-zabavljački status, trebao pripadati. (A, na kojoj jesu, primjerice, razmjerno svježi koncertni kino-dokumentarci U23D i Vječni sjaj Jacksonovih statusnih rock pandana U2 i The Rolling Stonesa.) Jedan je razlog vrlo očit – zabilježene su probe, a ne show koji je iz njih trebao proizaći. A filmotvorci – redatelj filma Kenny Ortega figurirao je i kao redatelj koncertnog spektakla – su film izradili gotovo isključivo od onoga što se događa na pozornici, kao da je riječ o dovršenom showu, tako da, gledajući ga, imamo osjećaj da nije sve kako bi trebalo biti, ali zbog manjka znakova da gledamo samo probe This Is It doživljavamo kao koncertni dokumentarac ne baš tako sjajnog koncerta. Drugi je razlog što je film rađen iz pozicije određene udvornosti prema Jacksonovu liku i djelu te u njemu nema mjesta ni za najmanju sugestiju o bezbroj (izvanglazbenih) skandala vezanih uz njega pa čak ni o kontroverzama vezanima uz njegovu iznenadnu smrt, a koja je implicitno sastavni dio sadržaja filma.
Ako This Is It i prihvatimo u okvirima najpribližnije slike onoga što je trebalo biti ponuđeno u Areni O2 (spektakularan kič-show s podosta djetinjastih zamisli provedenih u djelo) svejedeno žalimo za propuštanjem prilike da se iole zanimljivo dočara obim posla i organizacije potrebna za pokretanje i izradu takvog spektakla (količina i sadržaj snimaka iza pozornice beznačajni su) kao i da se barem malo zaviri iza kulisa samoga Jacksona, tj. da se barem mrvicu živopisnije pokuša predstaviti čovjek, a ne lik.
Sniman uglavnom s distance i u službenim poslovima pjesme i plesa, uvijek besprijekorno dotjeran – nema tu probe u trenirci i sličnih modnih gafova! – karizmatični perfekcionist Jackson se tjelesno (lutkasto nakazna fizionomija kao posljedica korektivnih estetskih zahvata) i duševno doima poput kakvog onostranog stvorenja. U malobrojnim kadrovima u kojima ne pleše i ne pjeva, tihim glasićem, maksimalno pristojno govori što želi, što bi trebalo promijeniti i kako je nešto zamislio. Ali, popraćena svom silom isprika i dodataka kao što su „ovo govorim s ljubavlju – ljubavlju“, „to je u redu, zato imamo probe“ ta se pristojnost ne doima prirodnom, nego nekako iznuđeno uvježbanom, po priručniku, te imamo osjećaj da glazbenici, plesači i ostala ekipa neprestano strepe hoće li ih nepredvidljivi umjetnik sljedeće sekunde izbaciti iz projekta pa se umjesto kreativno-suradničkog, odnos sa pobočnim članovima više doima poput robovlasničko-ropskog. Zavirivanja iza maske nema i Jackson gledatelju ostaje udaljen i nedokučiv kao što je bio i prije. No, s druge strane, možemo spekulirati da je možda upravo to pravi on.
Među ostalim, iz filma je prilično jasno da je Jackson autor showa, a ne režirana figura, kao i to da do u detalje poznaje svaku notu svoje glazbe. Također i to da je, unatoč glasinama o slabom tjelesnom stanju, u prvorazrednoj kondiciji, s figurom i pokretima tridesetogodišnjaka, a ne pedesetogodišnjaka.
A nešto u This Is It trebalo bi svakome biti neodoljivo. To je Michael Jackson na pozornici. Biti pod svjetlima reflektora njegovo je prirodno stanje i tu se osjeća kao riba u vodi. Plesne pokrete izvodi fantastičnom lakoćom i na prvi pogled se vidi kako u tome za nekoliko klasa nadmašuje sve oko sebe, a to su mlađahni plesači i plesačice sakupljeni sa svih strana svijeta, vjerojatno najbolji među najboljima. Nakon Jacksona.
© Janko Heidl, KULISA.eu, 29. siječnja 2009.
Piše:

Heidl