Umjetnost koja grije dušu

Kino Tuškanac: Ciklus filmova Jacquesa Tatija, 1. – 8. veljače 2010.

• Tamo gdje prođe gospodin Hulot, trava više ne raste. A ondje gdje je prošao dotični, više nema šanse za bilo koji oblik života kakav je postojao prije njega. Gospodin Hulot je gora pošast od biblijskih skakavaca! No, tko je gospodin Hulot? Zbog čega takove objede na njegov račun? Stoga što je put u pakao popločen dobrim namjerama! Dakle, tko je Hulot? Naravno, svatko iole upućen u kino-povijest sjetit će se namah zbunjenog, nespretnog, no dobronamjernog dugajlije s kišobranom u ruci, svijetlim kišnim ogrtačem na plećima i lulom ispod šešira. (Naravno, last but not least, tu su i prugaste čarape!) Da, da, to je Jacques Tati! Njegov gospodin Hulot jedna je od ikona povijesti kinematografije. I to kinematografije baš kao ikoničke umjetnosti pokretnih slika. Lik, gesta, pokret i nemir što ga te slike unose u našu precepciju stvarnosti. Ono zbog čega ta stvarnost izgleda svaki puta posve novom, različitom... Drugom/drukčijom.
  
  Što čini prapovijest Tatijeve genijalnosti? Tko su njegovi prethodnici? Naravno, tu su prije svega Chaplin i Keaton. Charlijeva nemirna gesta spojena s kamenim Busterovim licem. Čini vam se nadrealistički? Pa i jest! Nadrealna brzina pokreta, nadmašivanje tjelesnih ograničenosti, apsurd egzistencije... Sve su ovo osobine Poštara iz L`école des facteurs (1947). U trinaest minuta ruše se sve barijere fizičkog svijeta, baš kao u crtiću! Naravno, to je ono što nazivamo slapstick. Ni u jednome trenutku, niti nakon najstrašnijih scena Poštarevih i Hulotovih ne bojimo se za njihovu egzistenciju. Jer, nad njima lebdi dobri duh Tatija. A taj ne zna za strah, ne poznaje smrtnost. Tati je, jednostavno, besmrtan!
  
  Odmor gospodina Hulota (Les vacances de Monsieur Hulot, 1953) Tatijev je besmrtni igrani film prikazan uz tri kratka na otvaranju ciklusa Filmskih programa. Da parafraziram, bio je to praznični dan (Jour de fête, 1949) za sve poklonike tog umjetnika. Smijeh je ugrijao inače ne baš toplu dvoranu zimskog Tuškanca! Hulot odlazi na ljetovanje u malo mjesto negdje na Azurnoj obali. Dok drugi putuju u gomilama, vlakom, on stiže sàm, u malenom vozilu, automobilu. Ako se to tako može nazvati... No, on sàm jest auto-mobilan, sebe-pokretan! Upravo ova sâmost čini Hulota Hulotom. Svojim uljudnim ponašanjem namah osvaja simpatije drugih na odmoru. No, već u sljedećem će koraku izazvati katastrofu! Jer, sve je drukčije negoli se čini.
  
  Rekoh, dobre namjere ne jamče i dobre posljedice. Upravo u tomu je apsurd taj koji nosi naše egzistencije. Podsvjesno čini 11/12 našeg duševnog života (Freud). Tatijeva je umjetnost psihoanalitička studija kaosa podsvjesnog. To što je Hulot/Tati sàm, upravo znači samo to da je on to što smo svi mi kao sàmi! Smijemo se sàmi sebi. Smijemo se njegovim nespretnostima, no one nas i plaše. Od smijeha do straha tek je malen korak. Šumovi, zvukovi, eksplozije glazbe, te, konačno završni vatromet na obali... Hulotov je to put do pakla i nazad, a sve u dobroj namjeri!
  
  Tati je pantomimičar filma. Njegov je filmski jezik gesta, mimika, pokret. Nikada nije mnogo govorio... Govor ništi čaroliju nadrealnosti filmskog pokreta. Odmor gospodina Hulota tek su prvi dio svojevrsne Tatijeve trilogije. I dok ovdje dekonstruira turističku pošast, u Vrijeme igre (Play Time, 1967) to čini s industrijom zabave, a u Prometnoj gužvi (Trafic, 1971) satirizira opsjednutost svijetom automobila. Iza svega ovoga krije se nemoć pred tehnološkom civilizacijom. Stoga je i njegov najtopliji film Moj ujak (Mon oncle, 1958) ujedno i najtužniji. Tati se povlači u svoju kuću iz bajke (od kartona!), kako nam kazuje njegov meta-filmski potpuri/intermezzo, Večernja škola (Cours du soir, 1967).No je li tehnologija doista pobijedila? Smijemo li se svojoj nemoći pred njome, ili njezinoj beskrajnoj gluposti?
  
  O svemu tome govore Tatijevi filmovi. Komedije? Jesu li to tek zabavni skečevi u nepropitanoj, katastrofičkoj akceleraciji života? Na kraju jesu li to jednako tako i filmovi o Pink Pantheru – kako crtani tako i Blakeov (raz)igrani Clouseau? Čemu se već dugo smijemo u filmovima o nespretnom dobričini, Mr. Beanu? Prepoznajete li Tatija/Hulota u vitkom liku Pink Panthera ili u gesti samca Beana? Naravno! Vitalnost života i nesputane energije nije uništena tehnološkim besmislom. Poput Don Quijotea naspram njega stoji lik Jacquesa Tatija, njegova Hulota i Poštara, koji prkose svih zakonima gravitacije. No, još i više, oni prkose svakoj instituciji građanskog društva. Prkose (post)modernoj potrošačkoj kulturi. Konzumerizmu, turizmu, automobolizmu i inom -izmu koji znači shizmu tehno-modernog načina života.
  
  Filmsku čaroliju i nadrealan doživljaj djeteta u nama, u ovim hladnim zimskim danima ponovno nam priziva Jacques Tati. Priznajte... Malo nam je toplije od njegove umjetnosti!
  
  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 6. veljače 2010.

Piše:

Marijan
Krivak