Puritanizam i(li) playboy

Sve o jednoj djevojci (An Education), red. Lone Scherfig

  • Sve o jednoj djevojci (An Education), red. Lone Scherfig
    Danska redateljica Lone Scherfig skrenula je pozornost na sebe 2000. godine romantičnom komedijom Talijanski za početnike, kojega je snimila prema zakonitostima van Trierova Dogma pokreta. Svoju tematizaciju ženske problematike te odnosa među spolovima nastavlja i u britanskome filmu Sve o jednoj djevojci, temeljenom na autobiografskom članku britanske novinarke Lynn Barber, prema kojemu je razvikani scenarij napisao književnik Nick Hornby, premda čijem je literarnom predlošku snimljena uspješnica Sve o jednom dječaku, na kojega se, očito iz komercijalnih razloga, i referira hrvatski prijevod naslova filma, iako ova dva ostvarenja, osim produkcijskih okolnosti i scenarista, imaju malo toga zajedničkoga.

    Lone Scherfig nastojala je filmom ovim filmom ponuditi nijansirani portret odrastanja britanske šesnaestogodišnjakinje iz predgrađa Londona te buđenja njezine seksualnosti, kao i otpora ograničavajućim i izrazito stegovnih normama britanskoga društva šezdesetih godina dvadesetoga stoljeća. Redateljica s mnogo razumijevanja, dozom topline i suosjećanja prati svoju junakinju kroz njezin mukotrpan put da zadovolji svoga nabrijanog oca te kruti školski sustav, ali i da se suoči s vlastitim afinitetima, sklonostima i željama te se ne pretvori u kopiju vlastite majke.
    Sve o jednoj djevojci (An Education), red. Lone Scherfig
    Ocrtavanje obiteljskoga okruženja u kojega je Jenny uronjena poprilično je uspješno izvedeno jer autorica uspijeva u malo poteza osjenčati sve nedostatke patrijaharnog obiteljskoga okruženja s rigidnim pater familiasom Jackom (vrlo dobri Alfred Molina) koji odbacuje bilo kakvu mogućnost eksperimentiranja u životu vlastite kćeri. Na određeni način ona bi trebala postati kompenzacija za njegove vlastite neuspjehe te na društvenoj ljestvici učiniti korak naprijed u odnosu na njega, premda Scherfigova suptilno naznačuje kako dobro školovanje ipak u konačnici ne znači mogućnost bijega te osporavanja patrijaharne stege, nego predstavlja tek sredstvo za bolju i unosniju ženidbu. S druge strane rigidni školski sustav predstavlja tek produžetak onoga roditeljskoga, a reprezentira ga viktorijanski uskogrudna ravnateljica u efektnoj izvedbi Emme Thompson (Howards End, Na kraju dana), koja odgaja svoje podanice u izrazito puritanskom, asketskom i krajnje klerikalnom duhu. Drugim riječima, njezina škola odgaja djevojke za njihovu buduću ulogu dobrih i poslušnih supruga i majki, bića bez seksualnosti, koja će svoje preokupacije zatomiti nauštrb onoga što društvo očekuje od njih, a njihovo buduće zanimanje – najvjerojatnije učiteljica i odgajateljica – bit će tako samo produžetak one uloge koju će ionako pokorno vršiti u krugu vlastite obitelji.

    Stoga je i sam originalni naslov An Education poprilično dvoznačan jer tijekom devedesetak minuta koliko film traje, Jenny ima priliku okusiti dva dijametralno različita načina obrazovanja. Prvi konzervativni, već spomenuti, obiteljski je i školski, a drugi, onaj životni, kojega predstavlja playboy David (neuobičajeno neupečatljiv Peter Skarsgaard), koji će je zavesti te provesti kroz sve čari londonskoga noćnoga života. Jenny tako simbolički biva provedena kroz dvije inačice odrastanja kako bi se u konačnici suočila s onim što zaista želi biti ili postati.
    Sve o jednoj djevojci (An Education), red. Lone Scherfig
    Međutim, redateljici bolje leži ocrtavanje društvene klime u koju je njezina junakinja uronjena od samoga portretiranja njezina lika kao i likova s kojima dolazi u interakciju na putu oblikovanja svoga sebstva. Britanija šezdesetih godina prošloga stoljeća tako se pokazala poprilično plodnom za seciranje sa svojim lažnim moralom, seksualnim neslobodama, ali i zapanjujućom pojavom rasizma i antisemitizma. Razdoblje je to koje označava sumrak tradicionalnih vrijednosti te naznačava proplamsaj novih sloboda, a Jenny zapravo svojim putem sazrijevanja simbolizira pojavu takvoga novoga doba. Duh i atmosfera puritanskoga vremena efektno su evocirani izvrsnom fotografijom Johna de Bormana (Skidaj se do kraja), scenografijom Bena Smitha te kostimografijom Odile Dicks-Mireaux, kroz koje se već mogu iščitati naznake društvenih i kulturnih promjena koje će uskoro zahvatiti britansku prijestolnicu.

    Međutim, čini se kako je autorica u završnici ipak pomalo počela gubiti konce iz svojih ruku pa je film ponešto nevješto skončan. Iako je težila za emancipacijom, Jenny se zaručuje s Davidom, pristajući biti tek trofejnom suprugom. Nakon njegove izdaje te faze eksperimentiranja, ipak se naposljetku vraća na početak, doduše ponešto iskusnija, kako bi prihvatila obveze koje se ipak očekuju od nje, shvaćajući kako do osobne slobode jedino može doći kao mlada i obrazovana osoba, u čemu možemo iščitati blagi moralistički ton koji se probija iz sitnih pora priče filma. Tako su dva načina obrazovanju u Sve o jednoj djevojci ostala u ponešto odveć maglovitom suodnosu.

    Otkriće filma svakako je izvrsna Carey Mulligan (Gangesteri Michaela Manna), čija je glumačka interpretacija svakako najbolja strana filma. Mlada glumica je u svom liku uspjela objediniti kako mladenačku naivnost tako i određenu dozu šarma te nabujaloga seksepila te bunta protiv svoga položaja.

    © Dejan Durić, FILMOVI.hr, 31. siječnja 2010.

Piše:

Dejan
Durić

kritike i eseji