Nakon zlatnoga doba američkoga nezavisnoga filma tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća te Linklaterove kultne duologije Prije svitanja (1995) i Prije sumraka (2004), dugo smo čekali da se nađe redatelj koji je sposoban snimiti poštenu romantičnu komediju, subžanr koji danas uz sebe vuče brojne negativne konotacije, prvenstveno zahvaljujući nemaštovitoj holivudskoj studijskoj mašineriji prema kojoj su dotični filmovi postali poligon za promoviranje nužnosti bračnoga života.
Pozivanje na Linklaterove lijepe filmove nije niti malo slučajno jer je spomenuti autor pokazao kako je katkada, da biste snimili dobar film, dovoljno pustiti dvoje protagonista da devedesetak minuta šeću Bečom ili Parizom te razgovaraju o svemu što im u tim trenutcima padne na pamet. Prije svitanja i Prije sumraka postale su paradigmatske romantične komedije našega vremena koje teško da je koji film svojom svježinom i šarmom nadmašio, ali su isto tako pokazale kako sav studijski novac ne može nadomjestiti originalnost i kreativnost koja je često nedostajala studijskim izdancima koji su se u konačnici svodili na zgrtanje novca, a da se međusobno nisu osobito razlikovali – kako sadržajno, tako i ideološkom potkom.
Možda manje poznati redatelj video spotova (Green Day) Marc Webb nije Richard Linklater, a Joseph Gordon Levitt (najpoznatiji po izvrsnoj ulozi u Arakijevu izvrsnom filmu Misteriozna koža) i Zooey Deschenel (Dobra djevojka, Korak do slave) nisu Ethan Hawke i Julie Delpy (premda moram priznati da niti oni nisu ostali imuni na pokušaj da se okušaju u pjevanju, što neodoljivo priziva u sjećanje antologijsku scenu iz Prije sumraka u kojoj Delpy imitira Ninu Simone, a potom Hawkeu izvodi vlastitu pjesmu A Waltz for the Night, prije nego što on shvaća da će – nimalo slučajno – zakasniti na zrakoplov za Sjedinjene Države), te se u svojim dijaloškim partijama ne mogu osloniti na vlastitu slobodnu improvizaciju, međutim, to nije niti bitno. 500 dana ljubavi (priznat ćete, ne osobito maštovito preveden naslov) duhovit je i šarmantan film koji ne podcjenjuje inteligenciju vlastitih gledatelja, što se ne viđa rijetko, premda gledateljima ipak ne nudi ništa osobito revolucionarno novo, nego se poigrava starim konceptima te ih nastoji zapakirati u novo ruho, ostajući naposljetku u domeni standardnih ljubavnih priča.
Naime, ispod razbarušene narativne konstrukcije, koja prati petsto dana ljubavne veze Toma Hansena i Summer Finn, tako da naizmjence ide od početka te s kraja i prati promjene u modusu njihove ljubavi te osjećaja i raspoloženja, krije se stara i jednostavna ljubavna priča, premda je njezinim drugačijim preslagivanjem redatelj dobio na svježini, neposrednosti i vrckavosti cjeline te simpatično iznijansirao Hansenove emocionalne tenzije. U tome je imao i veliku pomoć svojih glumaca, posebice izvrsnih Josepha Gordona Levitta i Zooey Deschenel, između kojih postoji kemija, što svakako pridonosi uvjerljivosti te neposrednosti filma.
Webbovo se djelo također poigrava mnogim referencama iz popularne kulture (poput Bergmanova klasika Sedmi pečat, Levittov styling je ultimativno bitlsovski, a glazba u rasponu od kultnih The Smiths pa do danas poprilično popularnih izvođača poput Regine Spektor, Feist i The Temper Trap), što je vrlo važno pri tkanju egzistencijalne pozadine redateljevih subjekata, koji bi tek trebali odrasti te prihvatiti odgovornost. Nezavisni se film često znao poigravati različitim kulturološkim konceptima, a ni 500 dana ljubavi nije iznimka.
Tom Hansen Gordona Levitta spoj je Werthera za dvadeset i prvo stoljeće te Emme Bovary. U prvom slučaju kao individua koja se ne može približiti Drugome, voljenoj osobi te mu nedostaje odlučnosti, vjerom u idealnu ljubav te idealnost same Summer, pretjeranom romantičnošću, sentimentalnošću te pristajanjem na patnju. U drugom slučaju kao subjekt koji vlastitu predodžbu svijeta pretpostavlja svojoj okolini te ne želi činiti nikakve ustupke, a ona je nastala kao rezultat slušanja melankoličnih ljubavnih pjesama britanskih popularnih bendova. Stoga 500 dana ljubavi možemo shvatiti kao priču o krivoj percepciji stvarnosti jednoga mladića, odnosno kao priču o mladiću koji ne može vidjeti svijet onakvim kakvim jest, ali isto tako ne može vidjeti ni sebe onakvim kakvim jest, jer svoju okolinu i sebe vrednuje kriterijima glazbe na koju je fiksiran. Upravo je stoga i spomenuta popularna glazba vrlo važna u filmu te nije samo kulisa, nego se aktivno prožima s Hansenovim životnim stavovima i osjećajnim proživljavanjima. Mogli bismo reći da je Tom Hansen tako zarobljen u vlastitom Imaginarnom (o tome svjedoči i njegov već naznačeni styling) pa će se radije prepustiti svojem poimanju svijeta nego da se aktivno uključi u njega te sagleda svoj život. On je nešto poput pojednostavljenoga filmskoga pandana bartovskom ljubavniku iz Fragmenata ljubavnoga diskursa, primjerice kada razmišlja o tijelu Drugoga i svim onim parcijalnim objektima kao uzročnicima žudnje.
Redatelj se tako poigrava s vlastitim gledateljima, nudeći im dva sasvim različita koncepta pristupu problematici ljubavnih odnosa s kojima se mogu poistovjetiti, od kojih je jedan sanjarski i zanesenjački, a drugi mnogo realniji te prizemniji. Na gledateljima je, dakle, da zarone u njegov filmski univerzum te odaberu sebi prikladnu stranu.
© Dejan Durić, FILMOVI.hr, 26. siječnja 2010.
