Bitka dobra i zla

Sveti Georgije ubiva aždahu, red. Srđan Dragojević

  • Sveti Georgije ubiva aždahu, red. Srđan Dragojević
    Od svih pošasti što ugrožavaju naš svijet, rat je sigurno najužasnija. Sve što je ljudsko, rat niječe. Dostojanstvo, ponos, hrabrost – atribute koji se obično vežu uz ratna pregnuća, poništavaju okrutnost, kukavičluk i prevara, odnoseći ljudske živote. Ognjem i mačem zatiru se sva dobra stvorena čovjekovim radom i stvaralaštvom. Besmislenost rata temom je i dosad najskupljeg filma u povijesti srpske kinematografije. Sveti Georgije ubiva aždahu (2009), sukladno tomu, ovogodišnji je kandidat i za nagradu američke filmske akademije. Ovim ostvarenjem Srđan Dragojević obnavlja svoju aureolu ponajboljeg srpskog redatelja od raspada nekadašnje nam zajedničke države. Mora se priznati, od svih filmskih autora našeg istočnog susjeda, njegova su djela ostavila najdublji trag.

    Ako i ostavimo po strani njegov debitanski trijumf kod publike, komediju Mi nismo anđeli (1992), barem dva Dragojevićeva ostvarenja imaju antologijsku težinu. Naravno, radi se o filmovima Lepa sela lepo gore (1996) i Rane (1998). U prvome se desila inicijalna filmsko-umjetnička dekonstrukcija srpskog ratnog junaštva. Ogoljenost zvjerstava rata u Bosni i Hercegovini prvi je put pokazala da u Srbiji postoje autori koji su spremni uhvatiti se ukoštac s ratnom mitomanijom. Antijunaci Lepa sela lepo gore pokazuju lice srpstva kao ideologema junaštva. Oni su osebujni psi rata ispražnjenog od bilo kakve supstance osim smrti. Ideja Velike Srbije i njezina monstruoznog poroda Republike Srpske, predočena je na umjetnički uvjerljiv i nadasve vizualno upečatljiv način. Po mnogočemu, Dragojevićeva Lepa sela lepo gore ostaju najboljim ratnim filmom nakon raspada Jugoslavije. Rane, pak, jednako sugestivno govore o životu Srbije devedesetih. Priča o usponu dvojice tinejdžera do statusa medijskih zvijezda, gorka je satira. Naime, oni postaju takvima zahvaljujući svojim gangsterskim pothvatima. Prikaz je to rasapa svih moralnih i ljudskih vrijednosti u miloševićevskoj Srbiji. Na neki način, taj je film detektirao rak-ranu tranzicijskog društva čitavo desetljeće prije negoli se to zbilo u ovdašnjoj kinematografiji. Naravno, povlačim ovdje paralelu između Rana i ovogodišnjeg pulskog laureata Metastaza (2008). Sviličićeva scenaristička prerada teksta Ive Balenovića, a u režiji Branka Schmidta, umnogome je u Hrvatskoj imala katarktičku ulogu sličnu Dragojevićevu ostvarenju. I Metastaze i Rane govore o zloćudnom tkivu koje buja na društvenom organizmu.
    Sveti Georgije ubiva aždahu, red. Srđan Dragojević
    Kako u usporedbi s dva spomenuta Dragojevićeva ostvarenja stoji Sveti Georgije ubiva aždahu? Rekao bih: vrlo dobro! U svom je postavu, naravno, sličniji filmu Lepa sela lepo gore. No, u odnosu na ovo ostvarenje radi se ipak o svojevrsnom odmaku prema melodrami. Naime, film je osebujna ljubavna priča zaodjenuta ratnim okruženjem. Nakon okvirne sekvence, autor nas suočuje sa svojim protagonistima u ratu. Negdje u balkanskim gudurama svjedočimo arhetipskom srpsko-turskom sukobu. Mitska slika ratnog herojstva uzdrmana je prizemnošću svojih karaktera. Fotograf-samoubojica parafraza je današnjeg islamskog terorista! Mladi potporučnik Gavrilo (Milutin Milošević) ostaje bez ruke. Njegov nadređeni, ali i prijatelj iz istoga sela, narednik Đorđe (Lazar Ristovski) ostaje »čitavim čovekom«, ali s traumatskim iskustvom koje obilježuje odnose u filmu. Naime, nakon što Gavrilo prezre svoju predratnu ljubav Katarinu (Nataša Janjić), ona ostaje na selu udana za »džandara Đorđa«. Tu leži i temeljna linija scenarističkog predloška Dušana Kovačevića. Film postaje pripovijest o nesretnom ljubavnom trokutu koji će ostati nerazriješenim sve do smrti dvojice muškaraca. Katarina u ovome igra ulogu femme fatale, izrijekom veštice.

    Dragojević film gradi na melodramatskom fonu s momentima crne komedije. Ovaj je, pak sadržan u motivu ratnih vojnih invalida koji su ironijska podloga neupitnoj svetosti rata. Istodobno, idejna razina Svetog Georgija tako je subverzivna prema ideologemu srpskih ratnih pobjeda u balkanskim ratovima. Isti je, znamo, i poraz u Kosovskom boju pretvorio u mitski trijumf, od kojeg se ova balkanska država nikada, sve do danas, ne oporavlja! Međutim, u Dragojevićevu filmu taj će moment ipak ostati u sjeni patetike glavne linije priče. Tragika nesretne ljubavi svest će satiričku žaoku na sekundarnu ulogu. Upravo u tome leže vrline, ali i neke slabosti filma.
    Sveti Georgije ubiva aždahu, red. Srđan Dragojević
    Naime, naglašeno nametljiv autorski stav zatječe nas već u uvodnoj sekvenci. Dječak Vane (sjajni Predrag Vasić) od djeda dobiva pouku o Parizu kao gradu svjetla. Nasuprot njemu, pojavljuje se balkanska gudura u kojoj je smrt prirodni nastavak noći. Stereotipi o mračnome Balkanu unaprijed su zacrtani! Kasnije, u mnogo sekvenci, likovi deklamiraju u kameru, što naravno utječe na pomalo artificijelnu vizuru filma. Jer, u mnogim drugim momentima Sveti Georgije ubiva aždahu ostvarenje je zavidne realističke fakture. Posebice je to vidljivo u scenografskom postavu, gdje gotovo možemo opipati srpsku kasabu.

    Likovi su prirodno utjelovljeni u tkivo filmske pripovijesti. Posljedično, glumačka ostvarenja najjači su adut Dragojevićeva ostvarenja. Lazar Ristovski sugestivno inkorporira seljačko-vojnu fiziognomiju Srbina s početka prošlog stoljeća. Stalni nacionalni ratovi – oni Balkanski protiv Turaka i Bugara, kao i veliki Svjetski protiv Austro-Ugarske – njegov su fatalistički okoliš. Tek je nešto manje uvjerljiv Milutin Milošević kao tragički ljubavnik Gavrilo. Kovačević će mu dati seksualnu potenciju, supostavljajući je s onom političkom, u kojoj zatječemo njegova historijskog imenjaka – Gavrila Principa. No, posebnu pohvalu možemo uputiti hrvatskoj glumici Nataši Janjić. Njezina interpretacija fatalne žene-veštice, slikarice iz grada koja se zaljubljuje u muškarce-ratnike, daleko nadilazi njezine dosadašnje filmske uloge. (Posebice se to odnosi na bezličan i pasivan lik iz Nuićeva Kenjca!) Njezina ekspresija suvereno lavira između patetičnog i dramski suzdržanog.
    Sveti Georgije ubiva aždahu, red. Srđan Dragojević
    Dramaturški, osim spomenute patetike i naglašene didaktičnosti, film je inspirativan za višeslojno iščitavanje. Njegova je kvaliteta u supostavljenosti povijesne freske istinski ljudskoj tragici punokrvnih likova koji nose priču. Sveti Georgije ubiva aždahu ostvarenje je koje nadilazi žanrovska ograničenja. Osim što je historijska freska o srpskim ratovima s početka 20. stoljeća, on psiho-sociološki razotkriva mračnu stranu ne samo ratova nego i rasap humanosti na razini pojedinca. Ogorčenje, sarkazam i ironija nose dublju dimenziju filma! Dragojević u patetičnom finalu zaokružuje svoju filmsku epopeju. Besmislenost ratova nebeskog naroda prizemljena je seksualnim frustracijama i ljubomorom njihovih ljudskih, suviše ljudskih (Nietzsche) protagonista. Naime, završna je sekvenca – kada invalidi bivaju regrutirani i poslani pred neprijateljske cijevi da izginu – slika rasapa mitologije srpskih vojnih pobjeda. U tome poruka filma nosi i svoje katarzično prosvjetljenje. Rat je tek blato, kal, glib... i besmislena smrt. I to tako tijekom celog 20. veka! Bilo to za otadžbinu, ili, pak za domovinu.

    Što, na kraju, znači naslov filma? Naravno, radi se o poznatoj kršćanskoj slici bitke između dobra i zla. Svetom se Georgiju mole protagonisti filma kako bi ovaj uništio zlo u liku zmaja/aždahe. I Dječak u igri na konju usmjeri koplje prema žabi... A znate li onu skulpturu koja danas u Zagrebu stoji na Trgu Maršala Tita, pored velebnog zdanja HNK? E tamo Sveti Juraj na konju ubija zmaja! Pa neka mi još netko kaže da su kršćanstvo i hrišćanstvo daleko jedno od drugog?!

    © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 22. siječnja 2010.

Piše:

Marijan
Krivak

kritike i eseji