Značaj stvaralaštva američkoga filmskog autora Howarda Hawksa zasigurno nije upitan već niz desetljeća. Žanrovska raznolikost više od četrdeset naslova obuhvaća tek pet vesterna, filmskog žanra u kojem su se okušali gotovo svi znamenitiji redatelji američkog filma tzv. klasičnog razdoblja. Nekoga bi možda mogla začuditi ta činjenica upravo s obzirom na važnost koju je vestern zauzimao u okrilju tadašnjega filmskog svijeta. No, zasigurno možemo utvrditi da se Howard Hawks okretao žanru upravo kada je to smatrao nužnim, pa tako barem dva naslova uvrštavamo u sam vrh žanrovskog okrilja, ali i klasičnoga filma.
Premda Crvena rijeka snimljen 1948. i Rio Bravo objelodanjen 1959. godine, predstavljaju okosnice u kojima sažimamo temeljne žanrovske obrasce, nužne odrednice i filmskog i mitskog sagledavanja američkoga Zapada, nije uputno zaboraviti ni kvalitativne razmjere filmova Veliko nebo, poznatog i pod naslovom Tajna indijanke iz 1952, kao ni El Dorado (1967) i Rio Lobo, završnog ostvarenja Hawksovoga opusa iz 1970. godine.
Nedvojbeno je poznato da filmovi Rio Bravo, El Dorado i Rio Lobo predstavljaju vestern trilogiju, niz ostvarenja u razradi i inačenju istovrsnih obrazaca, ali prije nego što im posvetimo pozornost, nužno je barem površno prisjetiti se povijesno-filmskog podatka o odnosu i suprotnostima Howard Hawksovog Rio Brava i glasovitog ostvarenja Točno u podne redatelja Freda Zinnemanna iz 1952. godine. Polaznom točkom svakog sagledavanja tih dvaju filmova je Hawksova reakcija na Zinnemannov film, reakcija kojom je s negodovanjem sagledavao gotovo degradaciju temeljnih postavki vesterna. Prisjetimo li se da Točno u podne uvrštavamo u razdoblje tzv. super-vesterna, dakle filmskih primjera koji su pokušali nadrasti ključne odrednice žanra, izmičući prvotno klasičnom, ne mora nas čuditi da Rio Bravo postaje poput izravno klasičnog, dapače arhetipskog preuzimanja žanrovskih obrazaca.
Filmski publicisti često su u početnom razmatranju naznačene vestern trilogije kasnija dva ostvarenja označavali remakeom Rio Brava, pa su pritom naglašavanjem vrijednosti toga Hawksovog djela umanjivali vrijednosti El Dorada i pogotovu Rio Loba. Tako, prihvatimo li tvrdnju znamenitog filmskog teoretičara Robina Wooda da upravo Rio Bravo možemo smatrati referentnim djelom u posvemašnjem sažimanju smjernica stila i svjetonazora Howarda Hawksa, tada zamjetno kasnija dva filma možemo očitovati na manjoj razini kvalitativnih dosega, premda je El Dorado svojedobno prihvaćen u gledatelja.
Rio Bravo je tipičnim žanrovskim predstavnikom vesterna profesionalnog zapleta, pa nas zbog Hawkova čestog očitovanja profesionalizma karaktera u većini filmova, ne mora začuditi poistovjećenje zapleta i središnjih likova. Kako je posve nepobitno taj film temeljnim obrascem na kojem redatelj Hawks i scenaristica Leigh Brackett, uz glumačku nazočnost Johna Waynea, razrađuju i filmsku građu El Dorada i Rio Loba, nužno je razmotriti i manju skupinu središnjih likova toga filma, čiji je scenaristički predložak djelatnom suradnjom Brackett i Julesa Furthmana . Takva je skupina uistinu poput arhetipskog obrasca žanra vesterna, jer se sastoji od zamalo nepogrešivog predstavnika zakona, njegova pomoćnika alkoholičara, smiješnog starca uz to i umanjenih tjelesnih sposobnost, te mladog pridošlice izrazito spretnog pri uporabi oružja, a naposljetku i, također pridošle, žene čije su moralne vrijednosti isprva upitne. No, prisjetimo li se pritom da središnji junak predstavnik zakona u Hawksovom sagledavanju statusom postaje svojevrsnim nukleusom održanja skupine, ali i katalizatorom svrhovitog djelovanja pojedinih članova, nepobitno možemo ustvrditi da i svi središnji likovi tijekom filmskog vremena dosežu status junaka.
Vremenski je segment u tome filmu sažet do usko uvjetovanog trajanja radnje od svega nekoliko dana i noći, pa nam se ne mora učiniti začudnim ni da je posrijedi ostvarenje izrazitog prožimanja vanjskih i unutarnjih prostora svedenih na područje manjeg gradića američkoga Zapada.
Kasnije ostvarenje El Dorado razmatramo u ponešto razvedenijem vremensko- prostornom sustavu. Šireg teritorijalnog zahvata, dvaju vremenskih segmenata razmaknutih oko pola godine, taj je sustav predtekstom i zaleđem raščlanjenije skupine središnjih likova temeljene dakako na početnom obrascu. Središnji je junak ovoga puta revolveraš srednje dobi koji vlastitim moralnim ustrojem odlučuje hoće li se prikloniti silniku zemljoposjedniku ili podržati obitelj manjih zemljoposjednika u egzistencijalnom žrvnju. Katalizator ispravnog djelovanja je revolverašev prijatelj, predstavnik zakona, uz to i privremeni alkoholičar, a skupinu središnjih likova upotpunjuju starac, šerifov pomoćnik i mladić potpuno neučinkovit u uporabi oružja. Nije uputno zaboraviti ni nazočnost ženskog lika, emotivne družice revolveraša, kao ni kasniju tjelesnu okrnjenost središnjega junaka uslijed ranjavanja. Preraspodjela težišta skupine središnjih likova, a samim time i razvedeniji zaplet, ne u potpunosti profesionala. iako preuzima i podosta njegovih sastavnica, pridonijeli su i znatnijoj karakterizaciji sporednih likova, širem rasponu ocrtavanja filmske građe El Dorada.
U Rio Lobu očitujemo poteškoće u daljim razradama početnog obrasca vestern trilogije. I pritom je gotovo nemoguće ustvrditi koliki udjel imaju producentska neučinkovitost, a koliko stvaralački doseg kvalitete. Prema Hawksovom svjedočenju producent nije priskrbio dostatnu količinu sredstava za snažniji i djelotvorniji glumački postav, pa se autor morao poslužiti dostupnim. Tako središnji junak, veteran građanskog rata nema dostojnog pobočnika sličnog prethodnim filmovima, a udruživanje s protagonistom mlađe muževne dobi ne odražava dovoljnu dramaturšku vrijednost, nego nas može podsjetiti na daleku i ublaženu inverziju odnosa središnjih likova u Crvenoj rijeci. Nadalje, likovi oca i sina tek su odslike obrasca smiješnoga starca i mlađeg protagonista, a ocrtavanje triju ženskih likova proširuje raspon filmske pripovjednosti ostvarenja. Raščlanjenijeg vremenskog i prostornog sustava, s nedostatno učinkovitom dramaturgijom i bez svrhovite protuteže u skupini središnjih likova, Rio Lobo postaje eklektičnom odslikom i ne samo Rio Brava ili El Dorada. Citatnost filma mjestimice je očita, pogotovu u odnosu spram Rio Brava. Neki su motivacijski sklopovi preneseni izravno, dakako uz nužno potrebno inačenje, a zanimljivim se može učiniti i dramaturška inverzija izmjene dramatičnog i komičnog dvaju filmova, lagana promjena tih predznaka. Iako je u filmskim segmentima Američkog građanskog rata profesionalizam predtekstom, upravo antagonistovo poništavanje uspostavljenih vrijednosti te stradanje junakova pobočnika postaju smjernicom prema zapletu osvete za počinjena nedjela, koja se tijekom filmske narativnosti i nagomilavaju.
Nepobitna je činjenica da su navedena tri ostvarenja uprizorena su različitim društvenim razdobljima američke povijesti, pa samim time i u raznolikim sustavima američkoga filma. Rio Bravo je pritom nesumnjivo klasičan, u potpunom suglasju stila, forme i sadržaja, uz bespogovornu vrijednost u okvirima žanra vesterna. El Dorado je, pak snimljen u potpunom sutonu klasičnog, u društvenom previranju i političkom neskladu, ali i razradi, inačenju i odslici prethodnika, pa vrednovanje toga filma nužno uvjetuje i ovlašnu degradaciju naznačenog suglasja. Međutim, nije posrijedi manirističko očitovanje klasičnog u vesternu kakvo primjerice očitujemo u istodobnim filmovima Sergija Leonea, ni pomak spram baroknog kao u slučaju Sama Peckinpaha, nego prije stvaralački smiraj vrhunskog filmskog autora na izmaku čitave filmske epohe. Ipak, za razliku od Johna Forda koji je u Jeseni Čejena (1964) s gorčinom razmatrao postavke osvajanja američkoga Zapada, Howard Hawks u El Doradu uspostavlja barem osobne vrijednosti junaka dobi na izmaku djelotvornosti, ako već ne može uspostaviti osnovne žanrovske vrijednosti.
Naposljetku nam se Rio Lobo može doimati poput ostvarenja u neskladu s društvenim smjernicama, kao i u neskladu s novoholivudskim filmskim okružjem. Suprotan tadašnjim težnjama antivesterna i ukidanju postavki mitskog sagledavanja Divljeg zapada, taj je film barem djelomičan pokušaj uspostavljanja segmenata klasičnog u razdoblju kada klasično više nije bilo moguće. Ali, njegova izravna citatnost, a pogotovu Hawksovo osvrtanje spram naslijeđa vlastitoga stvaralaštva zamalo natruha postmodernizma, koliko se god ta tvrdnja može doimati pretjeranom.
Rio Bravo je zasigurno remek-djelo žanra i Hawksova stvaralaštva, pa naposljetku filmove El Dorado i pogotovu Rio Lobo smještamo barem pokoju stepenicu niže. No, sagledavanje tih filmova ne zastaje tek na ovlašnim tvrdnjama, jer su ipak posrijedi ostvarenja u kojima taj američki autor djelotvorno iskazuje svu raskoš filmskog stvaralaštva.
© Tomislav Čegir, FILMOVI.hr, 18. siječnja 2010.
