Iako je polučio oprečna mišljenja svojim najnovijim uratkom Kutija, kontroverzni wunderkind nezanemarive inteligencije Richard Kelly isuviše je posebna pojava suvremene kinematografije da bi se njegov film tek tako etiketirao lošim. Kreator kultnog prijelomničkog i snažnog Donnija Darka, ultimativnog debija čitave jedne dekade, fascinantno inauguratorski inovativnog djela vrlo osobnih preokupacija, Kelly i Kutijom potvrđuje da njegovi interesi nisu kao bilo čiji drugi, odnosno da nikako nije riječ o bilo kojem, prosječnom redatelju i osobnosti pa da se njegovo djelo koje je također – ako ničim drugim a ono tematskom zaokupljenošću natprosječno, samo tako odbacuje. Kelly nipošto nije ime od kojeg se olako odustaje. Jer, čak i ako priča o bračnom paru koji pritiska dugme tajnovite kutije kako bi dobili milijun dolara unatoč upozorenju da će taj čin izazvati smrt nekog njima neznanog (s fatalnim i nepovratnim posljedicama), ne funkcionira u potpunosti i u svim svojim dijelovima, još uvijek je riječ o djelu posebno zaokupljujuće atmosfere; trenuci pak u kojima je film odličan – što pak čini njegovu većinu, zaista su vrhunski.
Naime, Kutija je većim dijelom sofisticirani staromodni triler, s primjesama sci-fi i fantasy-elemenata, zaogrnut ruhom suvremena moraliteta; s izraženim redateljevim senzibilitetom za bogate teksture vizuala i funkcionalnu ljepotu fotografije te kompleksne i neuhvatljive, snolike atmosfere. Kafkijansko-apokaliptični motivi, spretno ukomponirani u radnju s finalnim naravoučenjem, dodatni su dokazi Kellyjeve umješnosti; profiliraju tu i deformirana stopala i unakažena lica, amputacije i krvarenja iz nosa, interdimenzionalni portali, NASA i Mars, tajanstveni, nerazlučivo dualni mesijansko-malevolentni stranci i antipatično-zombiliki sektaški slijednici; dok egzistencijalističko-kršćanski elementi dodatno nadopunjuju ovaj začudno-sanjivi, halucinatorni krajolik u kojem uznemirujuće i neobično, bizarno i nadrealno idu ruku pod ruku, izranjajući iz svakodnevne normalne realnosti.
Baš poput škrinjice iz bajki, i Kellijeva je kutija ominozna sadržavateljica smrti i uništenja, čija je vrijednost ne izvanjski ures nego sam sadržaj, čije otvaranje obvezno znači izlaganje opasnosti. Za maestralan suspens zahvaliti treba i samom impulsu ekranizaciji – kratkoj priči Richarda Mathesona Button, Button iz 1970. godine, prema kojoj je 1986. snimljena istoimena epizoda Zone sumraka sa Mare Winningham, Bradom Davisom i Basilom Hoffmanom na mjestu Cameron Diaz, Jamesa Marsdena i Franka Langelle. Sve je navedeno pak okvir duboko moralne autorove potke (gdjegdje i tvrda simbolizma) propitkivanja o pohlepi i krivnji ljudske rase, njenu odustajanju od altruizma i je li već unaprijed određena na propast, o slobodi izbora i determiniranosti sudbine, valjanosti moralnih testova, moći žrtvovanja, postojanju rajskih i paklenih svjetova, sućuti i odgovornosti. Svime time ovaj didaktičko-transcendentalni science-fiction-triler postaje naš vlastiti sartreovski, sjetan purgatorij, mjesto imaginativne egzaltacije koja u nepoznatom iz kutije vidi iluzorne ostvarujuće mogućnosti; postajući mjesto maglovitih no važnih promišljanja, koji posve sigurno push our buttons.
© Katarina Marić, FILMOVI.hr, 18. siječnja 2010.
