
Često pričamo o sreći. Ili barem tako mislimo. Ima li što ljudskije od toga? Sreća je nešto čemu težimo cijelim svojim bićem i stremimo cijeli svoj život. Tko bi nam to mogao zamjeriti? Uostalom, »pursuit of happiness«, često se navodi, u temelju je i američkog ustava. Socijalistička tranzicija, pak, europskog istoka težila je slijediti te svete tekovine. Zamišljala je slobodu... Zamišljala je sreću... zamišljala je blagodati i raj – beskrajne potrošnje! Kao »izlazak iz samoskrivljene nezrelosti«, kao ozebao sunce. I onda, napokon, sloboda je došla... S njome i sreća.
»Moje je ime Delia Cristina. Ja sam najsretnija djevojka na svijetu. Poslala sam tri etikete s pića..... Osvojila sam ovaj Logan.... Šaljite i vi!«. Ova će rečenica obilježiti film. Spomenuta Delia, naime, u nagradnoj igri nekog pića za osvježavanje dobila je skupocjeni automobil. I zato je postala Najsretnija djevojka na svijetu! Eponimni dugometražni igrani prvijenac Radua Judea višeslojna je pripovijest o tročlanoj rumunjskoj radničkoj obitelji, ali i suptilna analiza medija i potrošaštva. Dakle, Delia (Andreea Boşneag) sa svojim roditeljima iz provincije odlazi u Bukurešt. Tamo će snimiti reklamu i preuzeti svoj predmet sreće – auto Logan. Već u prvome kadru, Delia je sve prije negoli otjelovljenje sreće. Zgrčena menstrualnom boli, na zadnjem sjedištu oronule Dacie svoga tate (Vasile Muraru), sluša mamine (Violeta Haret) prodike. Vruć ljetni dan... znoj... mirisi benzina i jeftinog deodoransa... kao da sve to osjećamo u fotografiji ovog uvoda u satirični autorski prikaz samozadane teme. A radi se o... sreći!

Naracija nas polako, ali sigurno uvjerava da se ne radi o idiličnoj obitelji. Dapače, otac i majka se stalno svađaju, a Delia ne uspijeva razgovarati s tatom, dok s mamom vodi dijalog koji je na rubu (monološke) netrpeljivosti. Imamo dojam da se u njezinu životu nikada nije zbilo ništa radosno. Općenito, ozračje cijeloga filma nosi u sebi neku duboku, neobjašnjivu nelagodu. Snimajući reklamu za osvježavajuće piće, a s čijim je etiketama Delia i osvojila sreću, bezbroj će puta ponoviti gore spomenute rečenice. Mučnina neće biti potencirana tek beskrajnim ispijanjem gaziranog pića nego i jednako tako beskrajnim ponavljanjem slogana, no nadasve obiteljskim svađama. Radu posebice ojačava taj osjećaj statičnim kadrovima. Uokviruje ih s osjetne distance tako da ekspresija s lica protagonista ostaje gledateljski daleko. Tek kasnije, kako se bližimo kraju filma, Deliino lice gledamo izbliza. No, ni tada ne možemo uhvatiti osjećaje, nego jedno tupost i prazninu. Upravo taj protagonističin izraz lica postaje upečatljivim autorskim komentarom.
Druga je potka Najsretnije djevojke na svijetu nesmiljena kritika konzumerizma. Tranzicijska Rumunjska – koja je, usput budi rečeno, u članstvu EU, na užas Europljana-Hrvata – zemlja je koja polako, no sigurno ulazi u blagodati potrošaštva. Golemi bilbordi s bukureštanskih ulica znak su ovog konzumerističkog raja. No, jednako tako, u kooperaciji s time djeluje i medijsko carstvo. Snimateljska ekipa, kao i sponzorska bratija te, konačno, proizvođači osvježavajućih pića, udružuju se u posvemašnjoj presiji na sva osjetila potencijalnih konzumenata. Žižek će u svojedobnom provokativnom uvodu uz 150. godišnjicu Komunističkog Manifesta govoriti o ovoj pojavi u bivšim socijalističkim zemljama. Iza željezne zavjese, oslobođenjem ... svi su maltene pretvoreni u »vulgarne konzumente banana i jeftine pornografije«. Iza utopijskih objekta nemoguće punine solidarnosti i ljudskih prava nacerilo se lice slobodne trgovine! Ropstvo ideologiji bezbolno je nadomješteno onim drugim – ropstvom konzumerizmom. Desio se »preokret iz sublimnog u smiješno« (Žižek).

No, Raduov film ipak sugerira i još nešto. Desio se i raspad tradicionalne jezgre društva – obitelji. Nakon što najsretnija djevojka na svijetu želi zadržati automobil, iz podsvijesti isplivavaju dotad potisnute netrpeljivosti u obitelji Fratila. Gotovo poput izmeta iz toaleta s kojime Žižek psihoanalitički opisuje neke filmove u A Pervert`s Guide to Cinema (2006)! Potencijalna se komedija pretvara u mučnu satiru. Već spomenuti osjećaj mučnine svoju će kulminaciju imati u finalu filma, kada se Delia cjenka oko novca isplaćenog za prodaju skupocjenog Logana. Za doslovce 2400 eura, ona će prodati svoju... sreću!
Naziv filma Najsretnija djevojka na svijetu pokazat će se tako sarkastičnim komentarom na sva zbivanja u Raduovu dugometražnom prvijencu. Njegov je redateljski stil vizualno sasvim ogoljen, kako bi nam ostavio tek autorsku ideju. Ova je, pak, usredotočena oko bespoštedne kritike dvaju toponima – rumunjske obitelji i tranzicijskog konzumerizma. Gorko se satirički osvrnuo i na vizualne medije, te položaj autora u njima. Naime, redateljska vizija autora video-spota (Serban Pavlu) brzo će se urušiti pred insistiranjima korporacijskog šefa koji je uložio novac u njega. Aluzija na redateljsku ovisnost o producentskim i sponzorskim mecenama – jasna je. Međutim, Radu se s Najsretnijom djevojkom na svijetu uspješno tomu odupro. Njegov je film minuciozna satira grube fakture, no jasne poruke. »Kako ne bi okolo gledali, niz ulice su nam poredali velike slike u boji na kojima točno stoji: kako izgleda sreća kad se uveća! (Hladno pivo, Sreća, 2008.)
© Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 15. siječnja 2010.