U završnici redateljeve verzije podcijenjenog ali lijepog filma Bezdan Jamesa Camerona iz 1989. godine nezemaljska inteligencija, koju glavni junak Virgil Bud Brigman (Ed Harris) susreće na dnu oceana, u jednom mu trenutku pokazuje pogubne rezultate ljudskoga destruktivnoga djelovanja na prirodu oko njega i civilizaciju koju je stvorio. Iako je u kino verziji ova sekvencu, uz još niz drugih, izrezana iz filma, ona je na određeni način simptomatična za cijeli autorov opus, jer Cameron je uvijek djelovanjem svojih likova nastojao dati alternativu takvom ponašanju. Avatar pak ide korak dalje i pokazuje kako je čovjek nakon uništenja vlastitoga planeta spreman nepozvan doći na nečiji tuđi te tamo napraviti jednak nered. Čini se da je Cameron ponovno na frojdovskom tragu da su čovjeku usađeni destruktivni nagoni koji unatoč svim imperativima kulture i civilizacije moraju kad-tad isplivati na površinu, a često bivaju usmjereni protiv onih drugačijih od njega koje neopravdano smatra manje vrijednima te ih procjenjuje iz svoga izrazito jednodimenzionalnoga vidokruga.
Cameron je pripremao Avatar dvanaest godina, čekajući da računalna tehnologija i specijalni efekti porastu na razinu koja će mu omogućiti da maksimalno ostvari svoju maštovitu viziju. U tome se pretjerano nije opterećivao pričom te sam sklon utvrditi da Avatar dijeli problem od kojega su patili mnogi redateljevi prijašnji filmovi poput Titanica (1997) i Istinitih laži (1994), a to je odveć tanašna i jednodimenzionalna priča, oko čijega se postavljanja nikada nije pretjerano trudio, nego je doživljava kao poligon na kojem ima priliku inscenirati svoju raskošnu parabolu.
Cameronov film svojevrsni je pastiš njegovih ranijih ostvarenja pa ćete u filmu naći i malo Terminatora (1984, 1992), Aliensa (1986) (tu je i neizostavna Sigourny Weaver i nabrijani marinci), daleke odjeke Titanica u ljubavnoj priči između pripadnika različitih rasa, ali na svu sreću ne i Celine Dion na soundtracku, iako je nju, nažalost, zamijenila ništa bolja Leona Lewis. Središnja priča se vrti oko došljaka sa Zemlje, nekadašnjeg marinca Jakea Sullyja (Sam Worthington), koji se na planetu Pandora pomoću svoga avatara (stvorenja koji je spoj ljudske i izvanzemaljske DNA) infiltira u lokalno pleme Omaticaya, koje živi u dosluhu sa prirodom, kako bi ih proučio i naveo da se presele iz svoga obitavališta koje leži na bogatom nalazištu rude. Nju crpi američka multinacionalna kompaniju te je skupo prodaje, a ona može spasiti umiruću Zemlju. Učeći njihove običaje i pravila, Jake shvaća koliko je zemaljska eksploatacijska i militaristička politika zapravo pogrešna, a u konačnici se zaljubljuje i u Neytiri (Zoe Saldana), kćer plemenskoga vođe, te im odluči pomoći kako bi se oduprijeli pohlepnim došljacima. Teško je u ovako postavljenoj priči ne uočiti odjeke Posljednjega Mohikanca (1992) Michaela Manna i Plesa s vukovima (1990) Kevina Costnera, samo transponiranih u budućnost te znanstveno-fantastično ruho.
Iako se autor nije osobito zamarao koncipiranjem priče, Avatar će svakako ostati upamćen kao jedan od najfascinantnijih filmskih spektakla snimljenih u ovome desetljeću, film kojega će po stupnju maštovitosti i inovacija zasigurno još nekoliko sljedećih godina biti teško dostići i koji će za sobom potegnuti vjerojatno cijelu lavinu epigonskih naslova. U trenutku kada se Hollywood ponovno umorio od silnih nastavaka i remakeova, a ova godina je definitivno prošla u znaku toga (Terminator 4, nove Zvjezdane staze, Wolverine i Mladi mjesec samo su neki od bombastičnih nastavaka prethodnih uspješnica), Cameron je uspio ostvariti origialno djelo, koje vizualnom raskoši i maštovitošću jednostavno usisava gledatelja u svoj svijet. Pritom je redatelj igrao na efekt očuđenja jer sve je novo i neobično pa analogno iskustvo dijele Jake Sully izgubljen u šumama Pandore, i gledatelj koji prati njegove pustolovine. Pritom Cameron svjesno spaja obrasce igranoga i animiranoga filma, odnosno računalno generirane likove i stvarne glumce u djelomično stvarnom, a djelomično opet računalno generiranom okruženju, premda treba istaknuti da su specijalni efekti besprijekorni te je iluzija dovedena gotovo do savršenstva.
U konačnici Avatar sadrži sve najbolje redateljeve trade markove: specijalne efekte od kojih zastaje dah, odlično orkestrirane akcijske sekvence, uzbudljivu pustolovinu te snažne ženske likove: Neytiri koja se bori za svoj narod i prirodu, nabrijanu marinku Trudy Chacon (Michelle Rodriguez), koja se ipak bori na pravoj strani, te jezičavu znanstvenicu Grace Augustine (Sigourney Weaver), koja je pak daljnji odjek Ellen Ripley, i čini se da se ona nije nimalo slučajno zatekla u ovome filmu.
Cameron je oduvijek bio tradicionalist i posrnuli romantičar koji je vjerovao da ljubav može spasiti svijet pa je često ispod akcijskoga plašta njegovih filmova osnovna priča pokušavala ostaviti dojam paraboličnosti. Tako je i Avatar zapravo svojevrsna ekološka parabola, priča o ljudima koji nisu izgubili dodir s prirodom koja ih u održava na životu i štiti, samo mnogo suptilnije i promišljenije izvedena nego što bi to ikada jednom salonskom ljevičaru poput Rolanda Emmericha (Dan poslije sutra, 2012) moglo poći za rukom.
U jednom trenutku beskrupulozni predstavnik korporacije Parker Selfridge (Giovanni Ribisi) kaže da su narodu Na`vi željeli podariti škole, ceste, tehnologiju, drugim riječima, civilizirati ih, ali civilizirati onako kako to podrazumijeva naše okoštalo zapadnjačko viđenje. Njegov stav, kao i stav vojnih predstavnika u filmu, vrlo znakovito odaje na koji način razvijene zapadnjačke zemlje i kulture tretiraju one koje su drugačiji od njih i koje zapravo niti ne pokušavaju razumjeti. Time se sugerira ideja da duge trebamo prihvatiti onakvima kakvi jesu. Kroz Sullyjev put inicijacije u društvo Na'vija zrcali se postavka da su ljudi stranci na njihovom području te da se trebaju prilagoditi njima i razumijeti ih, a ne narcistički aplicirati naše predodžbe i stavove na njih. Naravno, kako to kod Camerona obično biva, a mislim da ne bismo trebali biti odveć cinični, ljubav dvaju bića razbija stroge i nametnute opozicije mi-oni te afirmira ideju tolerancije i suživota.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 28. prosinca 2009.
