Što je pravda? A, što je, pak, pravednost? Ima li ovo dvoje nečeg zajedničkog? U kakvome su odnosu ta dva termina u svijetu u kojemu i ljudskost gubi svoje značenje? Sve su ova pitanja za koja, čini se, malo tko danas mari. Zašto? Čemu ovaj defetizam na početku teksta o jednome tek malo više negoli prosječnom filmu? Možda upravo stoga što nikad nije zgorega ponavljati stvari koje svi, navodno, znamo. Opet zašto? Zato jer, iako znamo, ne marimo!
Film Oluja (2009) Hansa-Christiana Schmida po postavu je sudska drama. U tom se kontekstu ne odvaja posebice od takovrsnog podžanra. Haška tužiteljica Hannah Maynard (Kerry Fox) istražuje ratne zločine na području Bosne i Hercegovine. U već poznatom istražnom obrascu, nastoji pribaviti dokazni materijal protiv vojnog zapovjednika bosanskih Srba Gorana Đurića (Dražen Kühn).
Uvodna sekvenca prikazuje njegovo uhićenje i jedina je akcijska scena u filmu. No, ipak, film nije tek govorna sudska drama. Oluja je ponajprije psihološka drama koja ocrtava unutarnja previranja protagonistice Hanne, ali i njezine emotivne partnerice Mire (Anamaria Marinca). Nakon što cijeli postupak biva doveden u mrtvu ulicu – zbog tragičnog svjedočenja Mirina brata Alena (Krešo Mikić) – Hannah se uputi u Bosnu. Tamo, u suočavanju sa stvarnošću Republike Srpske, u film ulazi moment horora. Ova je strava uvedena pomoću tek naznaka primordijalnog zla. No prava je strava, zapravo, uvedena razotkrivanjem pravnog sustava koji stoji u pozadini Haškog Tribunala!
Hannah uspijeva uvjeriti Miru da svjedoči o događajima u hotelu Vilina kosa. Naime, u tom su zdanju silovane i ubijene stotine nedužnih bošnjačkih žena tijekom 1993. Mira jest jedna od njih koja nastoji zaboraviti to iskustvo... Živi u Berlinu, u građanskoj egzistenciji sa sinom i suprugom Janom (Steven Scharf). Međutim, odlazak na bratov pogreb inicirat će mračnu podsvijest zla. Njezina odluka o svjedočenju neće nas suočiti tek sa stravom ratnih zločina prema ženama, nego s hororom pravnog sustava. Tužiteljstvo sklapa nagodbu s optuženikom Đurićem preko suca i zločinčeva branitelja Banovića (Tarik Filipović). Procesuirat će se tek manji zločin, kako bi se zataškao veći.
Dvije se žene nađu u vrtlogu nepravednosti pravnog sustava. Ipak, u ključnoj finalnoj sekvenci sudskog procesa, obje progovaraju, budeći u sebi glas otpora. Završna sekvenca Oluje umnogome popravlja i dojam Schmidova filma. Ženski glas pravednosti, barem na trenutak, razbija hegemoniju patrijarhalnog diskursa prava. Dvije se žene zbližavaju. Njihov stisak ruku emotivna je katarza filma. Pravednost je ženskog roda, dok je, nazovi, pravo srednjeg, što ovdje znači neutrum ravnodušja! Već rekoh, taj trenutak uzdiže film, barem na simboličkoj razini poruke. Prije toga, šablonska karakterizacija likova i naracija rabili su već poznate stereotipe. Ustvari, jedan klasični zapadni pogled na multikulturalizam... Bosna je, dobrim dijelom, prikazana kao mračna gudura primordijalnosti. No, taj će završni preokret ženskog glasa film poboljšati. Simbolička dimenzija Oluje prevladat će fabuloške i karakterološke nezgrapnosti cjeline.
Još jedan moment okriva meni posebice zanimljiv podtekst filma. Protagonistica Oluje, oko čije se profesionalne i emotivne krize i odvija drama, zove se Hannah. Njezina bosanska partnerica koja se odlučuje na čin moralne i ljudske habrosti preuzela je prezime Arendt. Dakle, Hannah Arendt! Ova referencija na poznatu političku filozofkinju židovskog podrijetla ne može biti slučajnom. Njezina knjiga Eichmann u Jerusalemu uvest će i filozofsku kategoriju banalnosti zla. Schmidov će film nastojati upravo oko prikaza banalnosti zla u slučaju ex-jugoslavenskih ratova. No, ta će banalnost svoje zlo prenijeti i na pravni sustav!
I još nešto za kraj. Jednom kada u filmu koji tematizira srpske zločine u Bosni i Hercegovini neće glumiti tek hrvatski i bošnjački glumci nego i bosanski Srbi, desit će se prava katarza. Prije toga, imat ćemo tek pravo, a ne pravednost. Imat ćemo nacionalnost, a ne ljudskost. Imat ćemo »banalnost zla« za koje(g) nitko ne mari. A da nitko, ionako, danas ne mari za film sam, vrlo je jasan dokaz i sljedeće: u ogromnom prostoru kina Europa film je gledalo nas dvoje (brojkom: 2). Pametnom, dovoljno. Jer, naravno, nije bio festival! Tamo Hrvati vole biti: da se pokažemo, kako volimo film. Ma, hajte molim Vas! Ne marimo ni za film, a kamoli za ono što se desilo u Bosni i Hercegovini (ali ni ono što se dešava u Hrvatskoj).
© Marijan Krivak, KULISA.eu, 23. prosinca 2009.
