Nova filmska lica

U zemlji čudesa, red. Dejan Šorak

• Film Dejana Šorka U zemlji čudesa drama je o djevojčici Alici (Marija Stjepanović) kojoj je dijagnosticiran rak te je majka (Dora Lipovčan) i bolesni ujak (Borko Perić) vode u Zagreb na čuvanje ujakovom prijatelju iz rata. Majka odlazi u Njemačku raditi, tj. prostituirati se ne bi li zaradila za operaciju. Alica bježi od svog nasilnog skrbnika u Zagrebu (Goran Bogdan) i pridružuje se skitnici imenom Roma (Franjo Kuhar). Tu kreće njihovo putovanje Šorkovom zemljom čudesa.
  
  Na prvi pogled, zaplet zvuči tipično za hrvatski film: emotivno, teško i patetično. Ipak, za film se stvarno može reći  mnogo toga, osim da je patetičan. Turobnu tematiku redatelj donosi laganijim tonom, tako da njenu težinu ne osjećamo u tolikoj mjeri. Iznimna kvaliteta ovog filma je da ponese gledatelja te se on lako može poistovjetiti s nekim od likova. Priča se ponekad gleda sa smiješkom, a tu i tamo s pokojom suzom. Jednostavno rečeno – film dopire do gledatelja.
  
  U opuštenom gledanju, bez potrage za pogreškama, film funkcionira. No, dubljom analizom pojedinih aspekata filma uočavaju se problemi. Idejno, Dejan Šorak je uspio. Scenarij ima klasičnu dramsku strukturu: uvod, zaplet, kulminaciju i rasplet, no slaba strana su mu dijalozi. Oni su nerijetko plošni, nemaštoviti i ponekad zvuče kao da ih nitko nikada ne bi izgovorio u stvarnom životu. Prečesto opisuju radnju, umjesto da to čini slika. U nekim se kritikama navodilo da djevojčica Marija Stjepanović nije dobra u ulozi Alice, no ona je i više nego korektna – pravi mali borac. Čudesno je kako je ovladala hercegovačkim naglaskom, tim više što ga je gradila na neživotnim dijalozima. Ona izgovara rečenice za koje teško možemo zamisliti da bi ih neko dijete izgovorilo, a ako i bi, onda svakako to ne bi bilo na taj način. Posljednjih nekoliko godina gledali smo i malo bolja dječja glumačka ostvarenja, primjerice Armina Omerovića u filmu Armin Ognjena Sviličića ili odličnog Karla Barbarića u filmu Dejana Aćimovića Moram spavat' anđele. Mlada Marija je svakako uspjela iznijeti film na svojim leđima, te ako se odluči dalje baviti glumom, možemo od nje mnogo očekivati. Sudeći po njezinoj interpretaciji, ona je razumjela tematiku filma, a što je najpohvalnije – uspjela se s njome suživjeti.
  
  Ostatak glumačke ekipe je također vrlo korektan, što se i očekivalo od provjerenih mladih glumaca kao što su Tarik Filipović, Dora Lipovčan, Marija Škaričić, Nataša Janjić i Borko Perić. Ipak, hrvatski film Zemljom čudesa dobiva dva ne tako nova, ali za film svakako poželjna osvježenja. Jednog znamo samo iz kazališta, a drugoga iz kazališta ali i iz reklama, no njih dvojca svakako zaslužuju više. Franjo Kuhar, iskusni glumac hrvatskog kazališta, konačno je zakoračio u filmske vode. On u liku Rome podiže film svojom odličnom glumom, baš kao i mladi Goran Bogdan u ulozi glavnog negativca filma. Konačno, treba izdvojiti jedan epizodni lik koji se pojavljuje u ukupno manje od pet minuta filma. To je lik Babe koju je fantastično, bez ijedne zamjerke odigrala Lena Politeo, i za tu ulogu zasluženo dobila Zlatnu arenu za najbolju sporednu žensku ulogu na ovogodišnjem Pulskom festivalu. U scenama u kojima scenaristički ne dominira, Lena Politeo je uspjela u potpunosti zaokupiti našu pažnju. Kad god se nakratko pojavi, mi iščekujemo njezinu reakciju na izrečene rečenice ostalih glumaca. Samo nas ona zanima. Pravo je umijeće napraviti toliko puno od toliko male uloge. Bilo je ove godine mnogo dobrih sporednih glumica u hrvatskim filmovima, ali niti jedna stvarno nije ovladala platnom kao Lena Politeo.
  
  Vizualno film nije osobito maštovit. Kadrovi u filmu su pomalo drveni. tj kamera je prečesto statična: likovi ulaze u kadar te po potrebi scene izlaze iz njega ili ostaju tamo gdje su i bili.
  Film izgleda vrlo slično dok se radnja zbiva u Hercegovini na njegovu početku, kao i kad se odvija u zemlji čudesa, tj. u Zagrebu. U zemlji čudesa bio bi bolji film da se redatelj više potrudio na poseban način vizualno osmisliti njegov čudesni dio. Radnju dobro prati neuobičajeno suzdržana glazba Mate Matišića.
  
  Kroz cijeli film redatelj uspješno izbjegava patetiku, osim pri samom kraju koji pak gledatelju daje potrebnu satisfakciju. U zemlji čudesa svakako treba preporučiti za neobavezno gledanje, bez pretjerane kritičnosti i analiziranja. Žalosno je što je film imao u kinima imao malu gledanost, ali za to je dijelom kriva i medijska hajka na njega. Usprkos slabostima, smatram da je ovo film za publiku u koji se gledatelj doista može uživjeti (na Festivalu igranog filma osvojio je drugo mjesto po ocjeni publike (4,41) te drugo mjesto po ocjeni (4,2) Žirija mladih filmofila).
  
  © Goran Ribarić, KULISA.eu, 14. prosinca 2009.

Piše:

Goran
Ribarić