Kad radni dan traje petnaest sati

7. Human Rights Film Festival, Zagreb i Rijeka, 7. – 13. prosinca 2009.: Statistika, red. Solveig. Melkeraaen; Japan: Priča o ljubavi i mržnji, red. Sean McAllister

  • Statistika (Statistics, 2008), red. Solveig Melkeraaen
    Kratki norveški dokumentarac Statistika (Statistics, 29 min., 2008) Solveig Melkeraaen prati nekoliko običnih radnih dana u podružnici tvrtke Norstat, u mjestu Willenhurst, koja se bavi telefonskim anketiranjem. Usredotočen ponajprije na rad zaposlenika za telefonskim pultom, tek s par pogleda u organizaciju rada, Statistika je crtica razmjerno uredno montiranih i estetski privlačnih kadrova koja međutim ne grebe ispod površine i nema jasnu zamisao tome što želi biti ili što želi pokazati. To se, među ostalim, vidi i iz višekratnih promjena sadržajnog fokusa koje se čine prilično proizvoljnima. Kroz film se naslućuje pritisak poslodavaca na zaposlenike od kojih očekuju da obave što više posla, no kako su oni manje-više plaćeni prema učinkovitosti (ne uspijevamo doznati koliku uporabnu vrijednost ima prosječni honorar), telefonisti sami biraju koliko se žele angažirati, a opći je dojam da je riječ o ne osobito zahtjevnom poslu s poprilično individualne slobode, kojega u dobro organiziranoj zemlji pretežno zadovoljnih ljudi nitko nije egzistencijalno prisiljen obavljati. Gledajući Statistiku, u ponudi slutimo barem nekoliko intrigantnijih tema koje su zavrijedile razradu – primjerice, lijepo se moglo promisliti o apsurdu da anketirani narod, odgovarajući besplatno na pitanja, zapravo dobrovoljno pomaže korporacijama koje će podatke iskoristiti kako bi mu bolje prodale svoje proizvode, a ne kako bi napravile one proizvode koje on uistinu treba ili želi – no rezultat je tek korektna bilješka koja ne nadilazi razinu nezahtijevne studentske vježbe.
    Japan: Priča o ljubavi i mržnji (Japan: A Story of Love and Hate, 2008), red. Sean McAllister
    Britansko-japanski Japan: Priča o ljubavi i mržnji (Japan: A Story of Love and Hate, 60 min., 2008) Seana McAllistera prikazuje zapadnjacima manje-više nepoznat dio života u suvremenom Japanu. Druga najbogatija zemlja na svijetu prepuna je tzv. novih siromaha, ljudi na korak od beskućništva, marljivih radnika čija je plaća toliko niska da jedva preživljavaju u koliko-toliko normalnim uvjetima, ako se normalnim može smatrati život u tzv. jednosobnom stanu koji zapravo nije više od petnaestak kvadrata bez prozora.

    Protagonisti su 56-godišnji Naoki i njegova 29-godišnja djevojka Yoshie, nastanjeni u gradu Yamagata. On je u ranoj mladosti bio maoist, zatim uspješan poduzetnik, a nakon ekonomskog kraha u Japanu 1992. propao je i gotovo završio na ulici. Njih dvoje nisu ni gladni, ni žedni, priušte si i koje piće u kafiću, razmjerno normalno se odijevaju, imaju potrebne kućanske strojeve (koliko stane u njihov tijesni stančić), životni prostor im ne prokišnjava i nije derutan... ali, oboje su zaposleni! On kao skupljač životnih osiguranja u pošti (skraćeno radno vrijeme od 7 sati!), a ona radi tri posla (jedan od njih je noćno druženje u kafićima s oženjenim muškarcima s kojima samo razgovara, bez tjelesnog kontakta, druga dva posla nisu identificirana, ukupno 15 sati dnevno!), a jedva sastavljaju kraj s krajem! Dakle, na njihovom je primjeru, a oni tvrde da ljudi poput njih u Japanu ima u izobilju, zorno pokazan sistem izrabljivačkog kapitalizma koji normalnom radnom čovjeku ne omogućuje da od svoje plaće normalno živi. Pa, što zapravo znači sintagma druga najbogatija zemlja na svijetu?
    Japan: Priča o ljubavi i mržnji (Japan: A Story of Love and Hate, 2008), red. Sean McAllister
    Snimljen ručnom DV kamerom (kakvu si danas mnogi mogu priuštiti), Japan: Priča o ljubavi i mržnji tehnički je zadivljujuće minimalistički filmski pothvat - redatelj je, čini se, sve obavio sam, jednostavno snimajući baš onako kako snimamo kućne filmiće, na licu mjesta, u postojećim okolnostima. Ciljano se sprijateljivši s Naokijem – za kojeg je čuo u Tokiju, u kojem je proveo dvije godine pokušavajući naći temu za film o suvremenom Japanu – McAllister se s kamerom u ruci uključio u njegovu svakodnevicu čijim je dijelom postao i sam te se katkad i osobno pojavljuje pred kamerom, a uvijek osjećamo njegovu nazočnost iza nje, jer Naoki zapravo, stalno razgovara s njim. Unatoč nezavidnim uvjetima života s kojima je prilično pomiren, inteligentnom Naokiju ne nedostaje elana ni duha. Naokijev šarmantan karakter i dobar ljudski odnos s McAllisterom temelj su zanimljivosti i dinamike filma koji uspijeva ući pod kožu životnih okolnosti i nimalo jednostavnog međusobnog odnosa (prema kameri otvorenog) Naokija i (prema kameri prilično zatvorene) Yoshie te kroz njihove sudbine oslikati i jedan očito nezanemariv aspekt aktualnog stanja zemlje izlazećeg Sunca, ali i današnjeg društva općenito. Istodobno šarmantno poletan i potresno depresivan, Japan: Priča o ljubavi i mržnji nepretenciozan je, zavaravajuće jednostavan, no prilično dragocjen i, u suštini, virtuozan komadić (društveno angažirane) dokumentaristike.

    © Janko Heidl, KULISA.eu, 10. prosinca 2009.

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji