
Kratki norveški dokumentarac Statistika (Statistics, 29 min., 2008) Solveig Melkeraaen prati nekoliko običnih radnih dana u podružnici tvrtke Norstat, u mjestu Willenhurst, koja se bavi telefonskim anketiranjem. Usredotočen ponajprije na rad zaposlenika za telefonskim pultom, tek s par pogleda u organizaciju rada, Statistika je crtica razmjerno uredno montiranih i estetski privlačnih kadrova koja međutim ne grebe ispod površine i nema jasnu zamisao tome što želi biti ili što želi pokazati. To se, među ostalim, vidi i iz višekratnih promjena sadržajnog fokusa koje se čine prilično proizvoljnima. Kroz film se naslućuje pritisak poslodavaca na zaposlenike od kojih očekuju da obave što više posla, no kako su oni manje-više plaćeni prema učinkovitosti (ne uspijevamo doznati koliku uporabnu vrijednost ima prosječni honorar), telefonisti sami biraju koliko se žele angažirati, a opći je dojam da je riječ o ne osobito zahtjevnom poslu s poprilično individualne slobode, kojega u dobro organiziranoj zemlji pretežno zadovoljnih ljudi nitko nije egzistencijalno prisiljen obavljati. Gledajući Statistiku, u ponudi slutimo barem nekoliko intrigantnijih tema koje su zavrijedile razradu – primjerice, lijepo se moglo promisliti o apsurdu da anketirani narod, odgovarajući besplatno na pitanja, zapravo dobrovoljno pomaže korporacijama koje će podatke iskoristiti kako bi mu bolje prodale svoje proizvode, a ne kako bi napravile one proizvode koje on uistinu treba ili želi – no rezultat je tek korektna bilješka koja ne nadilazi razinu nezahtijevne studentske vježbe.

Britansko-japanski Japan: Priča o ljubavi i mržnji (Japan: A Story of Love and Hate, 60 min., 2008) Seana McAllistera prikazuje zapadnjacima manje-više nepoznat dio života u suvremenom Japanu. Druga najbogatija zemlja na svijetu prepuna je tzv. novih siromaha, ljudi na korak od beskućništva, marljivih radnika čija je plaća toliko niska da jedva preživljavaju u koliko-toliko normalnim uvjetima, ako se normalnim može smatrati život u tzv. jednosobnom stanu koji zapravo nije više od petnaestak kvadrata bez prozora.
Protagonisti su 56-godišnji Naoki i njegova 29-godišnja djevojka Yoshie, nastanjeni u gradu Yamagata. On je u ranoj mladosti bio maoist, zatim uspješan poduzetnik, a nakon ekonomskog kraha u Japanu 1992. propao je i gotovo završio na ulici. Njih dvoje nisu ni gladni, ni žedni, priušte si i koje piće u kafiću, razmjerno normalno se odijevaju, imaju potrebne kućanske strojeve (koliko stane u njihov tijesni stančić), životni prostor im ne prokišnjava i nije derutan... ali, oboje su zaposleni! On kao skupljač životnih osiguranja u pošti (skraćeno radno vrijeme od 7 sati!), a ona radi tri posla (jedan od njih je noćno druženje u kafićima s oženjenim muškarcima s kojima samo razgovara, bez tjelesnog kontakta, druga dva posla nisu identificirana, ukupno 15 sati dnevno!), a jedva sastavljaju kraj s krajem! Dakle, na njihovom je primjeru, a oni tvrde da ljudi poput njih u Japanu ima u izobilju, zorno pokazan sistem izrabljivačkog kapitalizma koji normalnom radnom čovjeku ne omogućuje da od svoje plaće normalno živi. Pa, što zapravo znači sintagma druga najbogatija zemlja na svijetu?

Snimljen ručnom DV kamerom (kakvu si danas mnogi mogu priuštiti), Japan: Priča o ljubavi i mržnji tehnički je zadivljujuće minimalistički filmski pothvat - redatelj je, čini se, sve obavio sam, jednostavno snimajući baš onako kako snimamo kućne filmiće, na licu mjesta, u postojećim okolnostima. Ciljano se sprijateljivši s Naokijem – za kojeg je čuo u Tokiju, u kojem je proveo dvije godine pokušavajući naći temu za film o suvremenom Japanu – McAllister se s kamerom u ruci uključio u njegovu svakodnevicu čijim je dijelom postao i sam te se katkad i osobno pojavljuje pred kamerom, a uvijek osjećamo njegovu nazočnost iza nje, jer Naoki zapravo, stalno razgovara s njim. Unatoč nezavidnim uvjetima života s kojima je prilično pomiren, inteligentnom Naokiju ne nedostaje elana ni duha. Naokijev šarmantan karakter i dobar ljudski odnos s McAllisterom temelj su zanimljivosti i dinamike filma koji uspijeva ući pod kožu životnih okolnosti i nimalo jednostavnog međusobnog odnosa (prema kameri otvorenog) Naokija i (prema kameri prilično zatvorene) Yoshie te kroz njihove sudbine oslikati i jedan očito nezanemariv aspekt aktualnog stanja zemlje izlazećeg Sunca, ali i današnjeg društva općenito. Istodobno šarmantno poletan i potresno depresivan, Japan: Priča o ljubavi i mržnji nepretenciozan je, zavaravajuće jednostavan, no prilično dragocjen i, u suštini, virtuozan komadić (društveno angažirane) dokumentaristike.
© Janko Heidl, KULISA.eu, 10. prosinca 2009.