Predskazanje svijeta medija

Filmski programi: Sjećanje na Marcella Mastroiannija – Slatki život (La dolce vita), red. Federico Fellini

• Isus i helikopter... Filmska diva i Madona... Schöngeist-filozof i paparazzi... Bonvivan Marcello juri od jedne do druge zgode svjestan da će jednoga dana i sam kolabirati poput vlastita oca u stanu neke lijepe žene. Da više neće moći partijati, partijati i opet, partijati. No neće mu nestati tek fizička snaga, ponestat će mu smisao svog tog beskrajnog tulumarenja. Put od slatkog života do pakla društva spektakla nije popločen dobrim namjerama. Dapače, asfalt gradske džungle Rima iza sebe nema nikakvih namjera.
  
  Od žene do žene, preko postelje do besmisla, tanka je linija slatkog života po kojoj hoda Marcello Mastroianni u filmu o nestanku pedesetih u šezdesetima. Slatki život (La dolce vita, 1960) jedan je od dva filma Federica Fellinija u kojima se isti protagonist bezuspješno potuca od nemila do nedraga u potrazi za smislom navlastite egzistencije. Drugi je, naravno, Osam i pol (Otto e mezzo, 1963), autobiografskiji, cirkuskiji, fellinijevski. Slatki život primordijalni je dokaz o rađanju društva spektakla u Italiji. O njemu će Debord svjedočiti na kraju desetljeća tektonskih poremećaja Zapadnog društva. Fellini tako biva advocatus diaboli svijeta u nastanku. Život u Rimu privlačan, intenzivno sladak... sve do bljutavosti. Iako bi naslov sugerirao, u filmu nitko ne nosi dolčevitke, ali fotoreporter uz Mastroiannija zove se Paparazzo. Ovaj će naziv bešćutnosti medijskog društva spektakla ostati eponimnim u svakom presipanju iz šupljeg u (is)prazno istoga svijeta.
  
  Fellinijev film prvi puta preuzima modernističku narativnu liniju. U jednom trenutku novinari pitaju filmsku divu Sylviju (Anita Ekberg) je li gotov talijanski neorealizam, što ona misli o nouvelle vague... Pitanja su to koja u tom trenutku svoje karijere postavlja i Fellini samome sebi. Nakon što je u Kabirijinim noćima (Le notti di Cabiria, 1957) prvi puta zavirio s onu stranu i u naličje urbanog slatkog života u kojemu vlada prostitucija, ovdje je prostituiranje već zahvatilo svaku poru društva. Ovdje ista nije tek gestaltistički lik na pozadini. Ljubav je medijski konstrukt koji se prodaje za novac. Što li je to ako ne prostitucija?
  
  Jedini orijentir u Marcellovu ispraznom životu biti će filozof Steiner (Alain Cuny). Njegova izvedba Bachove Toccate i fuge u d-molu sasvim je uočljiva razdjelnica dvaju svjetova. Jedan konzumerističkog besmisla, i drugi, onostrani u sferama božanskog i umjetničkog. Steinerov iskaz da i bijednici u životu imaju više smisla od njegove, institucijama društva zaštićene egzistencije – biti će zlogukim predskazanjem njegova samoubojstva. Njegov je suicid znak kapitulacije. Kapitulacije i potpunog poraza smisla u suočenju s medijskim i potrošačkim svijetom simulacije. Od njegova beživotnog tijela, do finala filma s golemom morskom nemani koja mrtvim okom gleda na neumorne partijanere, prostire se neka tjeskobna ružnoća. Iako je posljednji kadar lice nevine djevojke u suočenju s filmskim objektivom, u ustima ipak ostaje opor okus. Marcello ne ostaje s djevojkom nego se odlazi dalje s neumornim partijanerima.
  
  Često shvaćan kao prikaz isprazne egzistencije potrošačkog i medijskog društva u nastajanju, Fellinijev je film blizak egzistencijalističkim dilemama onog doba. Iste godine kada je film snimljen u automobilskoj nesreći gine Albert Camus. Steiner u Slatkom životu neke je vrsti preslik tog velikog francuskog filozofa egzistencijalizma. Osjećaj nakon tuluma kod likova, pak, priziva nam i Sartreovu Mučninu. Uopće, Fellinijev film evocira egzistencijalističku tjeskobu u predvorju konzumerističkog društva spektakla. Međutim, filozofski će aspekt počesto ustuknuti pred privlačnošću slika ženskog tijela i zavodljivošću striptiza. Tako će skidanje biti slikom ogoljavanja ispraznosti klase koja slatko živi. Od slatkog do bljutavog, znamo, malen je korak. Upravo će suptilnim autorskim prelaskom bez suvišnog komentara Fellini ocrtati promiskuitetnost dvaju razina. S jedne strane, cijelo se društvo odaje prostituiranju kroz medijsko praćenje celebrities, dok će se Marcellova nesuđena Madeleine (Anouk Aimée) – imenom asocirajući i na Proustov kolačić/predmet želja – izgubiti u površnom seksualnom odnosu s neznancem.
  
  Svaka je prisnost u začetku negirana. Upravo će stoga i ružna riba na kraju filma biti i više negoli jasna prispodoba ružnoće svega dotad prikazanog. Nakon što Steiner umre, umrijeti će i posljednja smislenost u Marcellovu ispraznu životu. Mastroianni je nakon Viscontijevih Bijelih noći (Le notte bianchi, 1957) preokrenuo obrazac svojih dotadašnjih uloga. Maestralan će biti u toj preobrazbi kako u Slatkom životu tako i u Osam i pol, kasnije i u Antonionijevoj Noći (La Notte, 1961). Iz lika zbunjenog emotivca postat će cinični opservator svijeta oko sebe. Njegov će habitus biti onaj razočaranog intelektualca koji se predaje banalnim užicima. Kroz to, tonut će sve dublje u besmisao i prazninu.
  
  Ipak u kratkoj posveti tom glumcu što su nam ga priredili Filmski programi, neprijepornim biserom ostaje njegova prezentacija proskribiranog homoseksulaca u Mussolinijevu režimu u remek-djelu Ettorea Scole Poseban dan (Una giornata particolare). Kroz njegovu dramsku međuigru s razočaranom domaćicom, Sophiom Loren, iskazuje se sav tragičan usud pojedinca u lažnom i otuđenom svijetu fašističke ideologiji. A ova je aktualnija negoli ikada! Jednako tako, Slatki život ostaje profetskim predskazajem svijeta medija i konzumerizma kojeg danas simbolizira demonski simbol mobitela. Fellini i Mastroianni filmski su proroci nadolazeće katastrofe njegova (be)smisla.
  
  © Marijan Krivak, KULISA.eu, 2. prosinca 2009.

Piše:

Marijan
Krivak