Metastaza ili katarza?

Brüno (Brüno), red. Larry Charles

• Borat više nije u modi. Zašto? Zato što je to sada Brüno. Brüno je u svijetu visoke mode, ergo, on je u modi. Taj skraćeni silogizam stoji u podlozi najnovijeg pothvata Sache Barona Cohena. Nakon što je prije tri godine uzburkao svijet filmske zabave svojim Kazahstancem Boratom, sada to pokušava svojom inkarnacijom austrijskog homoseksualca iz svijeta haute couture. I da kažem unaprijed, u tome nije ništa lošiji od, primjerice, Roberta Altmana i njegova Prêt-à-porter (1994). Naprotiv! Svojim filmskim galimatijasom, Cohen stoji na mnogo višoj razini kritičke svijesti negoli je to, u poodmakloj dobi, mogao najveći redatelj kriznih američkih sedamdesetih. Naravno, moda je Cohenu tek izlika, šlagvort za njegov osobni – politički sasvim nekorektni – komentar svijeta u kojem živimo. 
  
  Ukratko, pratitelj bečkih modnih događanja i medijski guru Brüno biva izbačen sa scene u matičnoj Austriji i okušava svoju sreću u Los Angelesu. Kao najodlučniji Austrijanac nakon Hitlera, u toj nakani neće birati sredstva. Na meti će mu se naći sve pisane i nepisane institucije društva spektakla. Upravo će se spektakularno obračunati sa svim predrasudama u istome. Jer, Cohen, pardon Brüno jest filozof. Što? Doista, filozof. Cum grano salis! Naravno, ako uzmemo žižekovsku definiciju filozofa za današnjicu, a ta je: »filozof je onaj koji u suvremenosti ponajviše provocira naše ideološke predrasude i pretpostavke«. I doista, nema vrijednosti niti vrline, kao ni svete krave kojoj Brüno neće izvrnuti podstavu i svući je do njezine jezgre, srži, golotinje. Naravno, naglasak je baš na ovome posljednjem.
  
  I premda je prljav, pokvaren, vulgaran i opscen do boli, Brüno će iz Cohenove filmske travestije (koju je, usput budi rečeno, režirao Larry Charles) izići čistiji od svih jadnih likova svoje pripovijesti koje ćemo eventualno sažalijevati nakon filma. Jer, bože moj, svatko je krvav ispod kože. Ničeanski, »ljudskiji od ljudskog«. Svi nesretnici kojima Brüno ulazi pod kožu bit će predmetom našeg suosjećanja, ako ga je imalo ostalo u ovom našem društvu spektakla. Brüno nije samo film. Brüno je ne samo more than life, nego i mnogo više od filma. Brüno ist über Leben und Film (und Versehen)! Brüno je totalitarniji od svakog totalitarizma, jer je totalno drukčiji od drugih.
  
  Vidim, vidim, polako se mrštite... No, zašto? Jer, ima li totalitarnijeg totalitarizma danas od tzv. etike humanitarizma? Ima li nekorektnije ideologije od tzv. političke korektnosti? Ima li recesivnijeg fenomena od tzv. recesije? Sacha Baron Cohen je u misiji koja, onkraj cinizma, sarkazma i lakrdije, vraća vjeru ne samo u (izvorni) kinizam, ironiju i humor. Njegova je uloga u svemu tome puno veća. Pa, zašto, pobogu? – namrštit ćete se opet.
  
  Zar Sacha, pardon Brüno, ne izvrgava ruglu sve vrednote koje još čuvaju smisao naše egzistencije? Zar skaredno i bludno ne opći sa samim vragom? Zar se ne sprda s Crkvom i Isusom? Ne izruguje li se obitelji? Ne iskorištava li ono najnevinije, našu djecu? Da li je njegovo poigravanje s našim humanom namjerom u sprečavanju gladi i bijede, uopće ljudsko? Pa, konačno, kako mu se sve to uopće dopušta?
  
  S vrlo iskrenim takovrsnim pitanjima, Brüno će se suočiti u televizijskom showu. Tamo će pred, mahom, afroameričkom publikom biti lišen svake mogućnosti za obranu. Jezikom tzv. političke korektnosti, bit će ekskomuniciran. Uzevši dijete iz Afrike – što je naravno, parodija na posvajanje egzotične djece, što čine primjerice Madonna i Angelina Jolie – on izazava bijes upravo onih koji su davno oteti iz Afrike kako bi bili robovi i današnje topovsko meso na svim frontovima širenja slobode i demokracije! Afroamerikaci time pokazuju da su i ono krvavi ispod kože.
  
  Jednako tako, tzv. etika humanitarizma pokazuje svoje naličje u društvu spektakla. Sveomiljeni borac za ljudska prava, irski roker Bono, biva doveden da s Brünom na koncu otpjeva Golubicu mira. Iako pjevač U2 vjerojatno zna gdje se nalazi Darfur – za razliku od dvije američke humanitarke koje su imale problem s lociranjem tog toponima – njegova je uloga Mesije za bolji svijet zapravo kriptohumanitarizam za kapitalizam s ljudskijim licem. Samo što je i Bonovo lice sve starije i umornije!
  
  Film Sache Barona Cohena ne preza ni od jedne svetinje. Pa tako ni od one da u komercijalnom mediju pripovijeda suvislu filmsku priču. Njegov je film prepun slabosti, kako narativne tako i idejne prirode. Vrlo su slabi dijelovi o Brüni u vojsci, tek nešto bolji oni u kojima se pridružuje lovcima, u kojima miri Židove i Palestince ili pak radi intervjue s kršćanskim preobratiteljima na heteroseksualnost. Ipak, neki su dijelovi gotovo maestralni. To su, primjerice, oni sa swingerima ili razgovori s roditeljima djece koja trebaju statirati u Brünovom ikonoklastičkom televizijskom show-programu.
  
  Brüno i njegov vjerni pomoćnik pomoćnika Lutz (Gustaf Hammarsten) proći će putem od nemila do nedraga društva spektakla. Svi su ih popljuvali, prokleli, ponizili... No, nešto im nije moglo biti oduzeto. A to nešto jest zapravo sve. Kršćanski, humanitarno, politički korektno – ljubav. Njihova queer, homoseksualna strast ljubavi sjajno je poentirana u jednoj od završnih sekvenci, pseudo-dokumentarno insceniranoj u Arkansasu. Pred gomilom red-neck agende i american idiota (Green Day!) Brüno i Lutz, čisto i nevino, predaju jedan drugome zavjet ljubavi. Jer, nakon prijašnjeg bolnog rastanka, sad ostaju spojeni ne tek lancima u krevetu, nego svetim zavjetom bračne ložnice. Tek će im tu biti dostupne sve perverzije užitka i jouissance legaliziranog ropstva ljubavi. Je li igdje, osim u građanskom braku, dopušteno sve? Legalizirana perverzija!
  
  Ono što mi ostalo nakon gledanja Brüna u kinu – a sada ga imamo i u obogaćenu DVD-izdanju – osjećaj je istinskog zadovoljstva. Jer, uglavnom mlađa, populacija koja je hodočastila na tu projekciju, s uzvicima vatrenog jouissancea pristupila je misnom obredu Sache Barona Cohena. Jer, ovaj nazovi film nije bilo ništa drugo doli obred. Obred u kojemu se događa pročišćenje, odnosno katarza. 
  
  Mrštite se i po treći put... Kakva, sad, pak, katarza u vulgarnom i skarednom Brüni? Pa, recimo i ona, kada roditelji u Cinestaru pokrivaju djeci uzrasta od prvog do četvrtog razreda osnovne škole oči u scenama pseudo-eksplicitnog seksa. Kao da nisu vidjeli sve silne foršpane koji su namjerno prenapadno predstavljali Brüna kao nešto što ne smijete propustiti. Možda su i oni, nesvjesno, prekrili oči (i uši) u sekvencama filma kad ambiciozni i potpuno emotivno poremećeni roditelji pristaju na sve kako bi im djeca postala zvijezde medijskog spektakla!
  
  Sjetih se da sam u istome ambijentu pratio gomilu djece kako kliče na eskapade Rene Bitorajca u ovogodišnjem pulskom slavodobitniku, Metastazama. Jednom će, odrasliji, možda ponovno pogledati taj film. Jednom će, jednako tako možebitno, opet pogledati i Brünu. Već slutite (ovaj puta bez mrštenja)... Bit će to prava metastaza! Pardon, katarza.
  
  © Marijan Krivak, KULISA.eu, 27. studenoga 2009.

Piše:

Marijan
Krivak