Mi gradimo zemlju, zemlja gradi nas

Kino Europa: Sjećaš li se, Dolly Bell, Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji, Diverzanti na 2. danima bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu

  • Sjećaš li se, Dolly Bell (1981), red. Emir Kusturica
    Organizatori smotre Dani BiH filma u Zagrebu koja se ove godine po drugi put održala u kinu Europa, u povodu Dana državnosti Bosne i Hercegovine (25. studenoga) zavrjeđuju pohvalu kako zbog vrlo zanimljivog programa u kojem je Zagrepčanima na uvid ponuđeno 26 dugometražnih i kratkometražnih, igranih i dokumentarnih, novijih i starijih filmova, tako i zbog toga što su na sve predstave omogućili slobodan ulaz. No, mada ulaznicu nije trebalo platiti, organizatori su zavrijedili i dvije pokude: predstave su (barem one koje je pohodio dolje potpisani autor – utorak, srijeda i četvrtak od 20h) počinjale s desetak minuta ničim opravdanoga kašnjenja (to nije pristojnost prema onima koji kasne, nego nepristojnost prema onima koji su stigli na vrijeme) i previše je filmova – kratkometražni filmovi projekta Sarajevo grad filma (Vidimo se u Sarajevu, Nekako s proljeća, Mahala) te dugometražni Sjećaš li se, Dolly Bell i Diverzanti – prikazano s prilično loših DVD (ili nekih drugih formata, svakako ne s filmske vrpce) kopija. Uz mutnu sliku i doživljaj je bio zamućen.
    Sjećaš li se Dolly Bell (1981), red. Emir Kusturica
    Klasik BiH i jugoslavenske kinematografije, humorna drama Sjećaš li se, Dolly Bell (1981) Emira Kusturice, snimljena prema predlošku suscenarista Abdulaha Sidrana, gotovo je dupkom ispunila kino Europa. Opravdano, jer dobitnik je Zlatnog lava i nagrade FIPRESCI u Veneciji, dugometražni igrani kino prvijenac tada 26-godišnjeg redatelja u gotovo trideset godina od nastanka nije izgubio ni na kakvoći, ni na šarmu, ni na dirljivosti. Iako u osnovi – doduše, uz minimum stereotipnih rješenja - iznosi tipičnu priču o sazrijevanju tinejdžera čiji su ključni sastojci prva ljubav i prva razočaranja, Kusturica se ponajprije usredotočio na hvatanje duha, odnosno oživljavanje vremena i prostora koji se iz današnjeg gledišta doimaju iznimno uvjerljivima. Pronašavši iznimno dobar omjer između (felinijevske) karikaturalnosti i (poetske) realističnosti (u stilu opuštenog češkog filmskog humora), Kusturica pričom o mladom Sabahudinu zvanom Dino (Slavko Štimac), dečku koji odrasta u rubnom (barem se iz filma stječe takav dojam) gradskom naselju nastanjenom radničkim obiteljima skromnih prihoda kakvima pripada i njegova – otac upravitelj ekspres-restorana (Slobodan Aligrudić), majka kućanica (Mira Banjac) i četvero djece (uključujući Dina) – nudi sliku (dijela) sarajevske stvarnosti 1963, a posredno i stvarnosti cijele zemlje komunizma s ljudskim licem kojoj pripada, a koju gotovo da možemo opipati i onjušiti.
    Sjećaš li se Dolly Bell (1981), red. Emir Kusturica
    Bez imalo nespretnosti ili gubljenja vremena, Dolly Bell donosi niz živopisnih, ali ne i izmišljeno bizarnih likova, osvaja izvrsno uhvaćenim dijalozima i jezikom raje, briljantno odabranim glumcima i jednako briljantno dizajniranim likovima, izvanrednim glumačkim izvedbama kako među glavnim tako i među epizodnim ulogama, pažnjom posvećenom pojedinostima (automatska kretnja oca koji po dolasku kući očekuje da mu supruga, kako je uobičajeno, skine šešir; Braco Šintor skida nakit prije no što će se potući s Dinom...) koje nisu puki ures, nego jedan od doprinosa živosti cjeline i karakterizaciji likova, prostora i vremena. Kadrovi su mu puni, vizualno i zbivanjima, a vrlo je spretno provedeno i načelo da u (gotovo) svakom prizoru bude zametak sljedećeg ili nekog kasnijeg. I, dok će Kusturičin neprijeporan redateljski dar u nekim njegovim kasnijim (nikad lošim) filmovima katkada biti izražen uz određenu samodopadnost i samovažnost, u Dolly Bell se ni najmanje ne osjeća rika redatelja iza kamere. Sve su sastavnice kao usputne, prirodno sljubljene jedna s drugom ikako bi zajednički, nenametljivo djelotvorno sudjelujovali u gradnji cjeline.

    Najupečatljivijim dijelom filma doima se maestralno izgrađen lik Dininog oca u vrhunskoj Aligrudićevoj izvedbi, naizgled jednostavnog, priprostog i autoritativnog, ali inteligentog malog čovjeka koji, nemajući drugih mogućnosti, neprestano razgovara i razmišlja o politici, odnosno ovdašnjoj (onovremenoj i ondašnjoj) inačici nauka marksizma i komunizma, entuzijastički prihvaćajući kako će ta ideologija doprinijeti boljitku svijeta oko nas, mada osobno, unatoč tome što ima razmjerno pristojan posao, živi u uvjetima tek nešto boljima od onih pukoga preživljavanja.
    Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971), red. Bahrudin Bato Čengić
    O počecima gradnje zemlje komunizma s ljudskim licem govori Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji (1971) Bahrudina Bate Čengića, utemeljen na motivima proze Bore Ćosića. Naglašeno (brehtovski) očuđujuće stilizirana revolucionarna satira smještena je u doba neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, u Beograd u kojem nema slučajnih prolaznika, nego samo likova (i životinja – u jednom prizoru naći će se tu, iz čista mira, nekoliko slonova, ljama i deva) što ih je u kadar postavio redatelj. Protagonisti su troje zaslužnih ratnika-revolucionara u partizanskim odorama (Dragan Nikolić, Danilo Stojković, Branka Petrić) i jedna u novim vremenima deklasirana, trula predratno buržoaska građanska obitelj (Milena Dravić, Milivoje Tomić, Erika Druzović) koju, nastanivši se u njihovoj kući, ono troje preodgaja pritiskom formalne moći. No postupno se pokazuje kako pokorna buržoazija diskretno, ali jednako uspješno preodgaja revolucionare čiji motivi i ciljevi (možda) i nisu odviše idealistički. Bez težnje ka pojavnoj realističnosti zbivanja, Čengić razmjerno uspješno slijedi svojevrsnu plakatno-parolašku poetiku komunističko-socijalističke indoktrinacije i dijela sovjetskih revolucionarnih filmova u kojoj ono što vidimo ima ponajprije simboličko značenje. No, pristup mu je ironijski, a ne pravovjeran i Uloga moje porodice smješta se u ladicu kojoj pripadaju naglašeno igralačka modernističko metafilmska ostvarenja kakva su približno istom razdoblju stvarali Jean-Luc Godard (osobito u fazi Grupe Dziga Vertov), Dušan Makavejev (W. R. – misterije orga(ni)zma, 1971), Vatroslav Mimica (Ponedjeljak ili utorak, 1966) ili Miklós Jancsó (Crveni psalam, 1972).

    Bez sumnje zanimljiv te napravljen s duhom i žarom, Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji ipak uvelike ostaje žrtvom svog koncepta čiji su neizbježni sastavni dijelovi plošnost, glumačka ukočenost i neomogućavanje emotivne identifikacije gledatelju. Čengiću je ovom prigodom nedostajalo autorsko-zanatske virtuoznosti kojom su gore navedeni redatelji u svojim filmovima upješno nadvladali takve slabosti.

    Diverzanti, red. Hajrudin KrvavacIgranofilmskim opusom od četiri ratna akcijska filma Hajrudin Krvavac stekao je kod dijela publike kultni status autora odličnih trash filmova koji u vrijeme nastanka to zasigurno nisu namjeravali biti. Prikazani Krvavčev dugometražni igrani debi Diverzanti (1967) iznosi priču o osmorici partizanskih diverzanata u Drugom svjetskom ratu koji se, negdje u BiH, provuku kroz neprijateljski (njemački) obruč kako bi uništili neprijateljsku zračnu luku i tako omogućili svojim drugovima da se spase od sigurne smrti. Nije teško složiti se s onima koji smatraju da je riječ o trashu, no zbog čega bi to bilo nešto vrijedno obožavanja, doista nije jasno. Više nerazrađen nego jednostavan, film nudi plošne likove, drveno odigrane uloge (Bata Živojinović, Ljubiša Samardžić, Rade Marković, Jovan Janićijević, Husein Čokić, Zaim Muzaferija..., a epizodisti su poput najgorih glumaca u amaterskim kazalištima), bezvezno patetične replike i neduhovite šale (uglavnom štosevi za malu djecu), a k tome je iritantno neuvjerljiv (diverzanti bi se kriomice trebali kretati neprijateljskim teritorijem, a hodaju na hrptu brežuljka) i često mu nedostaje elementarne preglednosti (primjerice, u okršaju na mostu ne razaznaje se tko je gdje, tko koga, zašto i kako) što ostavlja dojam popriličnog nemara, baš kao i nizanje događaja prema diktatu scenarista, a ne prema nekoj unutrašnjoj logici. Ni tobožnja atrakcija – pirotehnički efekti – nije osobita, primjerice dva se puta ponavlja isti kadar (Korčagin – Bata Živojinović ispušta benzin iz avionskog spremnika) koji bi trebao odglumiti dva različita kadra. U svemu, riječ je o trećerazrednom ratnom akciću igrokaznog karaktera čija razina izvedbene kakvoće ne nadilazi onu na kojoj se rade televizijske sapunice. Otprilike, glavno je da se snimi, glavno je da se sve vidi, a je li to dobro ili loše, stvarno nema veze.

    © Janko Heidl, KULISA.eu, 27. studenoga 2009.


    Pročitajte ostale tekstove o 2. danima bosanskohercegovačkog filma u Zagrebu:
    Sarajevske ljubavne priče
    Socrealizam i ironija
    Ratovi i traume

Piše:

Janko
Heidl

kritike i eseji