Filmska će 2009. godina, među ostalim, ostati zapamćena i po filmovima koji su nas pokušavali zastrašiti predviđanjima skorašnjega smaka svijeta, ali su za razliku od ostalih filmova katastrofe u prethodnih dvadesetak godina, u kojima su nas pogađale raznorazne prirodne katastrofe u rasponu od poplava, potresa i vulkanskih erupcija do prijetnji iz svemira poput asteroida, ovoga puta pokušale pridobiti pseudoparaboličnošću te pretencioznim zaogrtanjem u raznorazne forme alegorije, koje bi trebale prikriti izrazitu akcionost i eksplozivnost.
Zemlju je tako u prvoj polovici ove godine zadesila biblijski intonirana kataklizma Alexa Proyasa (Proročanstva), a sada je krajem godine po drugi puta pogođena u 2012, odnosno ljevičarskom pandanu Proročanstvima, kojega potpisuje Roland Emmerich (Dan poslije sutra, Dan nezavisnoti, Godzilla). Gledatelji tako sami mogu odabrati kojom bi kataklizmom epskih proporcija radije skončali, premda ih u oba slučaja očekuju ukrcavanja na raznorazne arke – ili u Proyasovu izvanzemaljsku (čitaj: božju) koja će ih odvesti u obećani raj kako bi stvorili novu i ne toliko dekadentnu civilizaciju poput naše ili pak Emmerichovu high tech arku, koju je svojim naporima s ostalim svjetskim vođama stvorila američka administracija, ali uz neophodnu pomoć jeftine i krajnje potplaćene radne snage u Kini. Ona je u konačnici ostavljena na cjedilu te nije dobila skupu putnu kartu kako bi sudjelovala u stvaranju novoga svijeta, premda je najzaslužnija što su se sve svjetske glavešine i prema krajnje fašističkim mjerilima odabrani ljudi uspjeli spasiti. Redateljeve paralele i simbolika ovdje nisu osobito kompleksne pa problematika američkih multinacionalnih kompanija koje iskorištavaju jeftinu kinesku radnu snagu kako bi povećale vlastiti profit poprima dramatično naivne razmjere.
Kako god bilo, Emmerich se u 2012 nije odmakao dalje od prežvakavanja svojih ustaljenih ekološko-poltičkih fetiša iz Dana poslije sutra. Ono što je bio Meksiko za Sjedinjene Države u spomenutom filmu, u 2012 je za cijeli svijet postala Afrika. Oba lokusa funkcioniraju kao ultimativno nesvjesno. U prvome slučaju kroz američko potcjenjivanje, zanemarivanje i eksploatiranje prirodnih resursa Mesika i njegovih stanovnika od čega lokalno stanovništvo nema nikakve koristi, a analognu situaciju na relaciji svijet-Afrika pratimo i u ovome filmu. Redateljeva tendenciozna moralka poprima puni zamah tek u završnici, kada u Danu nakon sutra stanovništvo ledom i snijegom poharanih Sjedinjenih Američkih Država utočište traži upravo u Meksiku (koji s razlogom zatvara granicu), a u 2012 upravo Afrika biva najmanje pogođena kataklizmom uzrokovanom pomicanjem zemljine kore, a kao takva postaje idealna za zasnivanje nove ljudske civilizacije.
Međutim, Emmerichov film se pokazao problematičnim kako na razini osnovne fabule, tako i na razini spomenute političko-ekološke parabole pa sve dok razmišljate o potonjoj komponenti ne morate se pretjerano zabrinjavati oko neuvjerljive i do krajnjih granica nategnute priče. Priča o tome kako je grupica ljudi s čovjekom koji ima nekoliko sati letačkoga iskustva uspjela preletjeti od Los Angelesa do Yellowstonea te potom do Kine naprosto je neprobavljiva. Scenaristi se pritom nisu zamarali nebrojenim logičnim rupama, kojih je više nego na zemljinoj površini nakon svih silnih potresa i erupcija, nego su se oslanjali na brzopleta riješenja. Tako u jednom tenutku zrakoplovu ponestane goriva, a avion nastavi letjeti te se iznenada nađe u zračnom prostoru Kine jer su se kontinenti pomaknuli. Pojedine situacije u filmu u tolikoj su mjeri apsurdne da postaju nenamjerno komične i predstavljaju najzabavnije dijelove filma, poput one u kojoj akteri iskaču iz aviona koji se ruši u jurećem Bentleyju.
Filmska priča je nekoncizna i pretrpana brojnim stereotipiziranim likovima (beskrupulozni političari, ruski mafijaši itd.) i podzapletima, od kojih velika većina predstavlja najobičnije dramaturške viškove. Čini se da bi takvoj formi više odgovarao format televizijskoga mini serijala, nego cjelovečernjega igranog filma, koji je u konačnici predugačak. Televizičnosti filma ne doprinosi samo struktura priče nego i razvoj karaktera te njihovoga odnosa. Redatelj se usredotočio na previše likova i njihovih priča, ali u konačnici niti jedan od njih nije dostatno razrađen, nego su tek skicirani i mahom dovedeni u interakciju s drugim likovima na poprilično plošan, televizičan način koji se svodi na nerazriješene obiteljske odnose, poprilično stereotipizirane i klišeizirane. Ima nešto od kičastosti američkih mini serijala što neosporno probija iz ovoga filma, tim više što neprestano i nepotrebno klizi u pretjerani panos kroz moralne prodike protagonista te obraćanja političara javnosti.
Parabolička dimenzija filma također je poprilično konfuzna i pretrpana. Emmerich površno čeprka po odnosu razvijenih zemalja prema nerazvijenima, eksploatiranju jeftine radne snage trećega svijeta, problemom ekoloških promjena, zakulisanim igrama visoke politike u kojoj svatko gleda vlastiti interes, sprezi visoke politike, kapitala i kriminala, ali sve je to u filmu nabacano bez smisla i logike kako bi redatelj kroz spomenutu nit provukao svoju odveć patosom natopljenu moralku. Njegova parabola tako djeluje kao kičasta i bljedunjava prodika salonskog ljevičara čiji je film financiran istim onim sredstvima protiv kojih je naoko uperena njegova kritička oštrica, a s druge strane film koji poput kataklizmičkoga zabavnoga parka, pretrpanoga eksplozijama, pustolovinama i akcijom do te mjere da samo što ne počne pucati po narativnim šavovima, i nije usmjeren na ništa drugo do li najobičnijega zgrtanja i povećanja profita.
Najbolji dio filma ostaje tako onaj gdje se Emmerich dohvatio republikanskoga guvernera Kalifornije – Arnolda Schwarzeneggera, pobrinuvši se, brarem imaginarno, da se ovaj više nikada ne vrati (svi ostali političari u filmu mahom su nepotrebno rađeni po modelu stvarnih političara, primjerice njemačka kancelarka po modelu Angele Merkel, a američki predsjednik je starija verzija Baracka Obame). Kada Jackson Curits (John Cusack) nazove svoju bivšu ženu Kate (Amanda Peet) da joj kaže da dolazi po nju i djecu jer se bliži opasnost, Arnold drži svoj guvernerski govor na televiziji kako bi umirio prestrašene stanovnike Kalifornije. Kate u vrlo stupidnoj replici odgovara Jackosnu kako je guverner upravo obznanio na televiziji da nema mjesta panici i da je sve pod kontrolom, a on joj odgovara da je guverner po zanimanju glumac i da ima svoje scenariste koji mu pišu uloge (govore). U tom se trenutku događa snažan potres u Kaliforniji, i Arnold nestaje pred televizijskim kamerama u prahu u svom silnom bijesu majke prirode. Emmerichova poruka republikanskim političarima nije mogla biti jasnija.
© Dejan Durić, KULISA.eu, 19. studenoga 2009.
