Romantična hit-komedija, prvijenac Nikše Sviličića Vjerujem u anđele, pitoreskna razglednica ili bolje (ljubavno) pismo otoka Visa, na svojoj je koži osjetio, nažalost, sustavnu sudbinu podcjenjivanja domaćih filmskih autora kojima se zamjera nekorespondentnost sa stvarnošću odnosno nebavljenje (oštro-satiričnom) svakodnevnom sociopolitikom (od Nole /Sami/ do Ruića /Nausikaja, Serafin, svjetioničarev sin/). Što je pak stvarnost, ili istina, kako kaže junak pri kraju filma – vrlo relativni pojmovi koji fluidno izmiču ikakvim kategorizacijama te stoga zasluženi prostor pažnje i podrške art-autorima ne smije izostati.
I premda Sviličićev uradak nije bez slabosti (ciljana epizodičnost ga čini donekle fragmentarnim, uz poneku nepotrebnu scenu /Tea se žali na zatvaranje butige, Tesla ima neizlječivu dijagnozu/, a film se razvodnjava u finalnoj trećini, abruptivno prekidajući laganu humornu romansu noirovskim zapletom, što djeluje nakalamljeno te ruši prethodno postignut balans) ili, preciznije, nedovoljno razrađenih potencijala, on nikako nije puki pretenciozni i prazni caput mortuum, alkemijski nigredo kakvim se medijski nastoji prikazati; radije sentimentalno-nostalgična apoteoza ljepote i prohujalih kondenziranih nevinih vremena. Neoriginalnost koja se djelu nadalje zamjera radije se može iščitati kao citatnost i referencijalnost, omaž filmovima i autorima kojima se redatelj divi ili su ga na bilo koji način obilježili.
Njegov poštar Šime tako ujedno biva i Radfordov zaljubljeni il postino i Smojin pošćer-amaterski kroničar Bombišta odnosno muška inačica dobre vilinske kume (ili prikladnije, anđela) Jeunetove Amélie, dok neuhvatljiva, izolaciji sklona i nestvarno lijepa junakinja Dea (baš kao Tornatoreova Malèna) postaje jedan od Albertijevih anđela – „sama, u provinciji pjeskovitoj i vjetrovitoj, bez muškarca, zarobljena.“ (Lažljivi anđeo), s reminiscencijama kultne Anđe Vlajine; njene čîni pak mogu se okarakterizirati kao suprilne spekulacije, ujedno i prizmični ekvivalenti (doduše dobrohotnim no ipak manipulativnim) čînima poštjera (čitanje tuđe pošte i posljedično pomaganje).
Time film postaje ispremiješana, zašećerena celuloidna šarlota maloga mista, talijanske filmske škole i osobnih autorovih topografsko-ikonografskih preokupacija (medijevalistički prenapučeni i detaljistički prostudirani kadrovi pučkom narodnom pobožnošću ispunjenih interijera scenografa Marija Ivezića, kontrastirani eksterijernom širinom perspektive prirode i bodulske arhitekture kroz impresionističku kameru Nenada Suvačarova). Stereotipi dalmatinistike, pak, profiliraju svakim kadrom: ribari, svjetioničari i tragični ridikuli, galebovi-leri i fatalne žene, dubiozni gradonačelnici i pohotne sredovječne žene, sve garnirano jakim spazmodičkim religioznim malomišćanskim pijetetizmom i kulinarskim motivima - starom sortom vugavom i šampjerima.
Prava mediteransko-populistička otočka kinematografija usporenih kadrova, mora, sunca i soli, Vjerujem u anđele subkontekstualno se ipak može iščitati i kao pogled u mračni spektar socijalno-kulturalnih inertnih uskogrudnih provincijalnih svijesti (primjerice, percipiranje žene u tradicionalnim katolicizmom bremenitom dalmatinskom društvu kroz dihtomiju djevica-kurva), čime tematizirani oblici svakodnevnog života škoja postaju matrica očitavanja netolerantnosti, lažnog morala, otežale komunikacije (mobiteli na otoku ne rade, ukida se redovita brodska linija, pisma se pišu, šalju, ali i neovlašteno čitaju), baš kao i težnje za uspostavljanjem neposrednog osjećaja svrhunaravnog (naslovni anđeli kao simboli duhovnog reda, koji djeluju na svim stupnjevima materijalnog stvaranja) odnosno potvrda da puno toga ključa pod površinom naizgled mirne ravno(isto)dnevnice živopisne zajednice.
© Katarina Marić, KULISA.eu, 6. studenoga 2009.
