Azemova riječ

12. festival slovenskog filma, Portorož, 1. – 3. listopada 2009: Besa, red. Srđan Karanović

  • Besa, red. Srđan Karanović
    Možda i najbolji film viđen na 12. danima slovenskog filma jest Besa Srđana Karanovića, u kojem je kao jedan od koproducenata sudjelovala i Slovenija. Karanovićeva filmografija u zadnjih dvadesetak godina bilježi svega tri filma. Godine 1991. snimio je zadnju srpsko-hrvatsku koprodukciju u bivšoj državi, sjajnu Virdžinu čija se radnja odvija u kršu Kninske krajine. Film je snimljen na autentičnim lokacijama u kasno ljeto 1991. i jedini je film s prostora bivše države koji je ikad osvojio Europsku filmsku nagradu (tadašnji Felix). Za epizodnu naslovnu ulogu dobila ju je glumica Marta Keler. Nakon dvanaestogodišnje stanke Karanović se 2003. vraća filmom Sjaj u očima, dramom o izbjeglicama Labudu i Romani koji se slučajno sretnu u Beogradu. U ulozi Romane nastupila je hrvatska glumica Ivana Bolanča. Premda nije riječ o lošem filmu, on se teško može usporediti s Karanovićevim najboljim radovima i iz današnje perspektive čini se tek kao zagrijavanje pred pravi tour de force poput Bese.
    Besa, red. Srđan Karanović
    Početak je Prvoga svjetskog rata i mladi učitelj, Srbin Filip, ravnatelj škole u provinciji, biva mobiliziran te odlazi u Beograd. Prije odlaska pokušava naći nekoga tko će u surovom i primitivnom okružju skrbiti o sigurnosti njegove mlade i lijepe žene Lee, Slovenke koju je upoznao u Beču i koja je, kako bi se udala za njega, prešla na pravoslavlje. Lea u školi radi kao nastavnica ritmike i plesa, a s obzirom na to da dolazi s područja Austro-Ugarske, većina je lokalnog stanovništva doživljava kao pripadnicu neprijateljskog naroda. Jedini koji pristaje na Filipovu molbu je školski podvornik, gotovo nepismeni Albanac Azem. Azem Filipu daje besu (riječ čije se izvršenje jamči životom i čašću) da će skrbiti o Lei i da neće dozvoliti da je itko dodirne, a kamoli joj naudi. Zbog ratne opasnosti škola ne radi, a njezini jedini stanovnici su Azem i Lea, dvoje ljudi koji pripadaju različitim svjetovima. Njihov će se odnos razvijati od nerazumijevanja i ljutnje do tolerancije i prijateljstva.

    Besa, red. Srđan KaranovićOsim uvodne i završne scene, Besa je u ostatku gotovo komoran film sa dva glavna i jednim važnijim sporednim likom. Tako zamišljen film mogli su iznijeti samo glumci snažnih osobnosti, čija je interakcija morala rezultirati posebnim fluidom. Odabirom glavnih protagonista Karanović je uspio postići upravo to. Oko izbora Mikija Manojlovića doista nije bilo mnogo dvojbi. Riječ je o sjajnom glumcu respektabilne međunarodne filmske karijere. S druge strane, Slovenka Iva Kranjc dosad je nastupala samo u filmovima matične kinematografije te je njezino angažiranje nosilo stanovit rizik. No rizik se, ako ga je uopće i bilo, itekako isplatio. Iva Kranjc osvaja šarmom i prirodnošću, njezino je miješanje srpskog i slovenskog autentično, a ljepota ima nešto nalik bidermajerskim porculanskim lutkama. Kamera hrvatskog snimatelja Slobodana Trninića osobitu je pozornost posvetila glumičinu licu i naglasila blagost njegovih crta uokvirenih slapom bujne plave kose koja je izdvaja među tamnokosim ženama.

    Besa, red. Srđan KaranovićSuptilnost kojom redatelj i scenarist Srđan Karanović gradi odnos Azema i Lee i prikazuje njegove mijene, naglašena je i snimanjem. U prvom dijelu filma Azem je rijetko u prvom planu, a kako se njihov odnos mijenja, on dobiva podjednaku minutažu u prvom planu. Slično je i s dijalogom, koji isprva više nalikuje Leinim monolozima, a kulminirat će Azemovim monologom („sad si izgovorio više nego cijeli tjedan“, reći će mu Lea), nakon kojeg postaju donekle i ravnopravni sugovornici bez obzira na Azemov slab srpski.

    Isprva odnos Lee i Azema nalikuje odnosu zatvorskog čuvara i zatočenice (Azem je zaključava u njezinom stanu i spava na podu pred ulaznim vratima, a jedno će vrijeme učiteljica šetati kućom s konopcem oko noge), što ona pokušava promijeniti kako bi iskoristila trenutak njegove nepažnje, no kada shvati da on to čini za njezino dobro, prihvaća njegova pravila i nastoji njihov odnos pretvoriti u normalan ljudski. Početne pozicije s jedne strane duboko ukorijenjene tradicije, a s druge modernih zapadnoeuropskih stajališta, polako se napuštaju i zamjenjuju razumijevanjem drugoga i prihvaćanjem nekih tekovina njegove civilizacije. Primjerice, Azem će dopustiti svojim unukama da namažu kosu petrolejem kako bi spriječile pojavu ušiju i zaplešu na Leinom satu ritmike, dok će Lea prihvatiti da ne smije dodirnuti Azemovu tradicionalnu šargiju. Različiti svjetovi kojima pripadaju protagonisti naglašeni su i izborom glazbe. Lea obožava operu i ne odvaja se od gramofona na kojem često sluša ariju Marice iz opere Ivica i Marica Engelberta Humperdincka, u kojoj njemački tekst kao da opisuje njezino duševno stanje, posebice usamljenost. Opera i Leino sviranje klavira dirnut će i Azema te ga potaknuti da za Leu zasvira šargiju.

    Besa, red. Srđan KaranovićDolazak nadobudnog mladog poručnika srpske vojske (Radivoje Bukvić) koji otvoreno pokazuje interes za Leu, katalizirat će promjenu odnosa glavnih junaka i njegovo produbljivanje. No, dok je kod Bukvića preglumljivanje još i donekle prihvatljivo jer glumi uglađenost paradirajući u uniformi i s bijelim rukavicama iz Beča te razgovarajući s Leom njemačkim jezikom (kako ih uvijek prisutni Azem ne bi razumio), ono kod Nebojše Dugalića (Filip) doista nema opravdanje. Srećom, Dugalić je u svega nekoliko scena i s vrlo malo dijaloga, pa njegov slabiji nastup ne može ugroziti kvalitete filma.

    Besa, red. Srđan KaranovićPovijesno je okruženje stvarno. Naime, nakon prvotnih uspjeha protiv austrougarske vojske 1914. (o čemu Lea saznaje slušajući kroz školski prozor bubnjare koji stanovništvu čitaju vijesti), godine 1915. Srbija gubi rat protiv udruženih snaga Centralnih sila, a njezina se vojska s dijelom civilnog stanovništva povlači preko albanskih planina u Grčku i druge dijelove slobodne Europe, da bi se potom odmorna i opremljena vratila na balkansko ratište.

    Premda se čini da je Besa plod sjajne Karanovićeve imaginacije, priča filma temelji se na stvarnom povijesnom događaju. Daljnju sudbinu protagonista saznajemo iz natpisa na odjavnoj špici. Film je snimljen u koprodukciji pet zemalja; uz matičnu Srbiju te Sloveniju tu su i Francuska, Mađarska kao i Hrvatska. Projekcija u Portorožu bila je svjetska premijera Bese, a film je na zahtjev glavnog, srbijanskog producenta prikazan izvan konkurencije kako ne bi ugrozio mogućnost filma da se plasira na neki od prestižnih svjetskih festivala.
    Besa, red. Srđan Karanović
    Besa je film čvrste no istodobno nježne strukture, koji pokazuje iznimnu umjetničku vještinu i ljudsku hrabrost Srđana Karanovića, jer doista treba imati hrabrosti i u Srbiji u lipnju 2008, samo nekoliko mjeseci nakon proglašenja neovisnosti Kosova (veljača 2008.) i svih negodovanja i nereda koji su tu odluku kosovske Skupštine pratili, započeti snimanje filma financiranog i srpskim novcem u kojem je glavni lik kosovski Albanac.

    © Goran Ivanišević, KULISA.eu, 7. listopada 2009.

Piše:

Goran
Ivanišević

kritike i eseji