Beskompromisno subverzivan krojač malih ljudskih sudbina

Talijanski redatelj Ettore Scola (1931.–2016.): Jedan izuzetan dan (Una giornata particolare), Italija, 1977.; Prljavi, ružni zli (Brutti, sporchi e cattivi), Italija, 1976.

• 

  Ettore Scola jedan je od onih finih starinskih a opet subverzivnih talijanskih redatelja rođen 1931. u burna vremena, nekoliko godina pred početak 2. velikog rata. U doba kada su stolovali fašizmi, nacizmi, staljinizmi, gulazi i konc-logori raznih opredjeljenja, Ettore je rastao u državi Ducea, Benita Mussolinija. Mussolini, fašistički vođa, vladao je Italijom od 1922. do neslavnog pada 1945. i pogubljenja, kada su ga poput svinje objesili za noge da visi naglavačke u Milanu. I sve se to ogleda u Scolina dva filma koja ću upravo tematizirati. I sva slava i opčinjenost drčnim Duceom (Izuzetan dan / Una giornata particolare, 1977.) i sva ona bijeda i grotesknost malog običnog čovjeka u poraću periferijskog Rima (Prljavi, ružni, zli / Brutti, sporchi e cattivi, 1976.), istog onog prljavog malog čovjeka koji je tako podržavao lošu i pogubnu politiku Ducea i isto onog koji ga je za noge objesio nakon njegova pada.

  Najveća nagrada kojom se okitio Scola vjerojatno je američko-hollywoodski Zlatni globus i pretkazatelj Oscara i to upravo za film Izuzetan dan, koji je ipak ostao tek nominent za inozemnog Oscara. Četiri njegova filma (uključujući Izuzetan dan) dobila su uvaženu nominaciju za Akademijinu nagradu u kategoriji najboljeg inozemnog filma. (Viva Italia – ljubavno-komični omnibus kojeg je režirao s Dinom Risijem i Mariom Monicellijem, zatim Ples / Le bal, film o povijesti francuskog društva kroz ples i njegove mijene te Obitelj / La familia – povijesna obiteljska drama prožeta kroz 1. i 2. svjetski rat).

  Osim tih oskarovskih nominacija te Zlatnoga globusa, osvojio je i bitnu nagradu, onu za najbolju režiju u Cannesu za spomenuti film Prljavi, ružni, zli 1976. te nagradu za najbolju režiju na Berlinaleu za Ples, 1983. kao i nagradu za najbolji scenarij za film Balkon u Cannesu 1980.

  Svoj prvi film Scola režira 1964. a prvu veliku slavu i glavnu nagradu na Moskva film festivalu 1974. dobila je njegova priča o postratnoj Italiji Kako smo se samo voljeli / C'eravamo tanto amati, inače posvećena velikom redatelju i uzoru Vittoriju De Sici. Redatelj je to koji je volio snimati malog čovjeka sa svim njegovim vrlinama ali i teškim manama, no ujedno je volio i spektakl i romantiku. Romantikom boji svaki svoj film, makar onom nemogućom i pomalo lakrdijskom – barem u dva filma koja ću ovdje prikazati.

  Počnimo kronološki. Film Prljavi, ružni, zli baš poput zločesto stripovskog i satirično grotesknog Alana Forda ili nekog grubljeg Fellinija na lakim drogama, prikazuje nemoguće mogući život jedne incestuozne, bestijalne i beskrajno siromašne periferijske rimske obitelji porijeklom iz bijedne Apulije. Njih sijaset živi u istoj trošnoj kućici, a pater familias najdovitljiviji je od svih. Kao da ste uzeli najgore osobine Broja jedan, Sir Olivera i Jeremije – to je taj jednooki Giancinto. Giacinto (Nino Manfredi) je za gubitak oka na poslu dobio velike novce od osiguravajuće kuće, ali taj dobitak uglavnom dobro skriva od ostatka proždrljivo pohlepne obitelji. Nakon što se zaljubi u golemu kurvu te počne novac trošiti na nju, njegova bijesna žena osnovat će urotu da ga se otruje. Jednooki će preživjeti te zapaliti daščaru; ipak, njegova gnjusna obitelj kradljivaca i kurvi će preživjeti. Može li išta stati na put tim ljudskim glodavcima, toj svjetskoj nevolji sisavačkih žohara koji, izgleda, preživljavaju svaku katastrofu? Na kraju storije pridružit će im se i jedna jednako siromašna napolitanska obitelj, a kuća će se srušiti. Kakvog li čuda, opet će se iznaći rješenje, a ono uključuje i jednookog i golemu kurvu i njegovu ženu i pohlepnu obitelj i novopridružene Napolitance.

  

  Baš poput nekog crtanog filma na steroidima, nekog preteče South Parka ili nabrijanijih Simpsona, ova tragikomedija groteske i burleske snimljena je taman na vrijeme da opčini jednog ex-jugoslavenskog redatelja, glavom i bradom Emira Kusturicu. Motiv bijede i prostitucije među Romima prikazat će nešto poetičnije a malo manje grotesknije u svom Domu za vešanje iz 1988. koji će postati obvezno mjesto svih onih koji na ovaj ili onaj način istražuju ex-jugoslavensku kinematografiju. Taj praški đak crpit će inspiraciju iz jednog Scole ali i Paradžanova, sa svim onim folk-motivima, snažno ali osebujno te postiže svojevrsnu osobnu originalnost i prepoznatljivost.

  Za razliku od Kusturice koji se dosta kompromitirao svojim političkim izborima te osebujno upustio u poduzetništvo na području Srbije, Scola se nije toliko kompromitirao, iako nekome će ljevičarska okrenutost te članstvo u KP-u biti dovoljno da ga otpiše. Taj je veliki redatelj u svojoj karijeri snimio čak četrdesetak filmova, od koji su mnogi itekako uspjeli. Obnašao je i funkciju ministra kulture u rodnoj Italiji a radio je gotovo do kraja i smrti 2016. godine.

  

  Ipak, rijetko kojem sineastu uspjelo je snimiti tako različite a opet uspjele filmove poput ovdje seciranih. Prljavi, ružni, zli unatoč svojoj satiričko opakoj oštrici prema kapitalizmu koji jede malog čovjeka i čini ga robom primoranim na kriminalne djelatnosti, prilično su toplo iako ponekad gadljivo toplo djelce. Baš poput možda ustajale krafne kojoj se iz nutrine cijedi užegli pekmez, naslućujemo slast, ali slast je davno prošla. Mi možemo naslutiti da su se likovi nekada voljeli, da se možda dubinski vole i sad, ali nas njihov vonj i stjeničasta pojava vraćaju na trenutne postavke. Gorka satira o siromašnima koji su i Bogu teški nekako me baca na usporedbu s jednim isto talijanskim ali posve opozitnim filmašem – Luchinom Viscontijem, aristokratskog porijekla. Njegov zadnji film Nevini prikazuje isto ustajalu krafnu, užeglu od slasti i bogatstva sastojaka. Tematizirajući beskrajno bogate koji svojom pompoznošću i bezidejnošću tvore takvu crvljivu krafnu, dolazimo do krasne postavke. Bogati i siromašni posve su isti, hodajući i  zaudarajući sisavci, s tim da oni bogati kad se usaftaju možda čak smrde i pomalo više. Siromašni su željni i pitomi, zadovoljit će ih jedna primamljiva topla krafna, bogati će krafnu baciti u smeće umorni od istih.

  I upravo ta antipodnost postavki i društvenih uloga čini Scolu tako uvjerljivim autorom, a gospodskog Viscontija ponekad pompoznim i valjda nenamjerno humorističnim. Jer budimo realni, odvratno bogati industrijalci u Sumraku bogova – bestijalni i dekadentni do maksimuma, čak su odbojniji od groteskno ružnih Scolinih likova koji ispadaju bazično ljudski toplima.

  Mali ljudi ali pitomi i senzitivni, ogoljeni i čeznutljivi, prikazani su u glavnim likovima filma Jedan izuzetan dan iz 1977. Diva Sofia Loren, bljedunjava i bez šminke, samo je sjena beskrajno napirlitanim damama koje je tumačila kroz svoju karijeru a Mastroianni – veliki italian lover ovdje je uškopljen bar za jedan spol; naime tumači homoseksualaca.

  Radnja je smještena u fašistički Rim 1938., pred sam početak velikog svjetskog rata, onog drugog, kada u posjet talijanskom vođi Mussoliniju stiže vladar Trećeg Reicha, Hitler, glavom i bradom. Čuveni susret dvojice saveznika nitko nije želio propustiti. Biti na legendarnom skupu značilo je biti pravi patriota i taj izuzetan dan zapamtiti za sva vremena. Majka šestero djece i kućanica Antonietta naizgled je odana i zadovoljna svojim životom, no kako će se doznati, fali joj respekt – što djece, što muža, te iskonska pustolovina. Radijski novinar Gabriele otpušten je s radija jer navodno nije dobar novinar, no pravi razlog je prozaičniji: naime u teška doba fašizama i raznih šovinizama on je neprikladan jer je, zamislite, homoseksualac. Čeka progon u radni logor gdje su tada završavali nepodobni.

  Njih dvoje su posve različiti i zapravo pripadnici potpuno suprotnih plemena: ona živi po tadanjem PS-u, kuha, čisti i gaji djecu s nevjernim mužem koji je doživljava zdravo za gotovo, a on je pak isfrustrirani homoseksualac. I ona bi pošla vidjeti vođu Ducea no mora ostati doma i skuhati ručak. Tako ostaje u zgradi skupa s nepodobnim i zahvaljujući jednoj ptičurini njih dvoje, jedinih stanara zgrade (svi drugi, neviđena svjetina, otišli su na skup) uz znatiželjnu kućepaziteljicu ukrast će ovom predvidljivom životu nekoliko dragocjenih trenutaka. Čuvene scene na balkonu kada se njih dvoje naganjaju ispod plahti koje se suše te kad joj on prizna svoju spolnu orijentaciju a ona mu pljusne šamar jer je to nedolično, filmski su klasik. Ono što će uslijediti nakon, nježno vođenje ljubavi uz njezinu navalu i njegovo neodbijanje njoj će pružiti pustolovinu i malo pažnje koju dugo nije dobila, a njemu razumijevanje i nježnost koju nije očekivao. Oboje su na dobitku; on joj govori kako to ništa ne mijenja jer je i dalje homoseksualac. U njoj će prosvijećeni novinar probuditi želju za obrazovanjem, za knjigama, za životom. Njega će uskoro odvesti. Svjetina će se vratiti sa skupa, bučna, tupa, krdasta, jer takve su svjetine, takva su ovčja stada.

  Taj izuzetan dan za talijansku svjetinu postat će i izuzetan dan za naših dvoje junaka: homoseksualnog novinara izgubljenih iluzija i razočaranu i umornu majke velike obitelji koja se opet osjeća poželjnom i ženom.

  

  Tog izuzetnog dana neće planuti ljubav kao u ljubiću, tog izuzetnog dana planut će ljudskost,  u vremenu kada smo mislili da je više nema. Potreba za nježnošću i pažnjom vodit će do trenutka strasti, a odjednom sve će ponovno biti isto. Djeca i muž vratit će se za objed, muž će maštati o sedmom djetetu ne bi li dobio povlasticu od Ducea. Novinar će otići tamo gdje odlaze nepodobni. Ona će početi čitati knjigu znajući da više od toga ne može. I najednom sve je isto, osim sjećanja na taj izuzetan dan.

  Cijelo vrijeme njihova susreta odjekuju zvukovi skupa kojem prisustvuje cijeli grad, i to je majstorski zamišljeno i odrađeno. Scola postavlja dva kontrapunkta zbivanja: jedan povijesni skup dvojice krvoloka i jedan intimni skup dvoje običnih potrebitih ljudi, nebitnih nikome osim njima samima. Intimna atmosfera spram atmosfere svjetine zla spojeni su tako glatko i tako sjajno kako samo genijalan filmaš može učiniti. Scola je za ovaj izuzetan film dobio Zlatni globus za najbolji strani film no Oscara ipak ne. Možda je priča bila previše intimna, previše nebitna za Oscara koji voli senzaciju i gorljivu aktualnost. Te 1977. Duce i Hitler bili su lanjski snijeg; možda danas, u ovdašnja tamna doba takav film bi bio izvrsno upozorenje na zlo koje neminovno slijedi. Ljudi su ljudi, idu dalje. I svaki od te nebitne svjetine u sebi nosi intimni trenutak koji ga pokreće, kao emocionalno biće. Krdo pokreće huškanje i nagon a personu sva ona ljepota trenutka koji se nikada neće ponoviti tako lijep. U tom trenutku tako je lako postojati. Sve drugo je nebitno, pa i skup tirana o kojima ovisi egzistencija.

  

  Da na kraju sumiramo, Scola je veliki redatelj, možda nedovoljno poznat u širim krugovima, no radio je za raju bez da je zanemarivao taktiku. Takvi su rijetki. Oba filma naklonjena su malom čovjeku koji je posve jednako bitan kao i oni proglašavani velikima. I to je dobra taktika. Sve ambicioznije postavke o Scoli predmet su nagađanja, a njegova beskompromisna subverzivnost u korištenju naoko naivnih motiva ostaje nenadmašena.

  © Ivana Perić, FILMOVI.hr, 26. studenog 2025.

Piše:

Ivana
Perić