Kad glazba probudi pustinju
Sirât, red. Oliver Laxe, Španjolska, Francuska, 2025.
-
Najiznenađujući, najuzbudljiviji i možda najduhovniji film ove kalendarske filmske godine dolazi iz Španjolske (u koprodukciji s Francuskom) od redatelja Olivera Laxea (koji sa Santiagom Fillolom potpisuje scenarij) iz produkcije braće Almodovar, slavnijeg Pedra i manje slavnog Augustina. Znaju Almodovari namirisati priču, što jest da jest. Film je na ovogodišnjem Cannes film festivalu zasluženo osvojio Nagradu žirija.Priča naoko jednostavna, prati oca i sina u potrazi za odbjeglom/nestalom kćeri i sestrom u pustinjama južnog Maroka gdje se održavaju veliki rave partiji. Glasna rave glazba pomalo trance i sablasna, pomalo pozivajuća i osvješćujuća u samom početku filma nagovještava da nije riječ o sasvim običnom naslovu. Položeni veliki zvučnici usred pustinje čine kadar veličanstvenim, a kad se nasred pustare zaori muzika jasna je metafora: ljudi u 21. stoljeću suočeni su sa velikom prazninom i egzistencijalnom krizom. Jer, figurativno i nefigurativno – gdje pobjeći od globalizacije, od tehnike, od vječno perpetuirajućeg signala? Možda jedino u pustinju gdje signala nema, ali kriju se brojne druge opasnosti. Zlokobnost filma funkcionira samo potajno u prvih 50-ak minuta da bi se potom desio veliki preokret o kojem neću potanko pričati. Bio bi to veliki spoiler za sve koji film nisu vidjeli.
No vratimo se plotu. Otac i sin slučajno upoznaju družinu koja u svojim opremljenim vozilima putuje na drugi rave u još zabačeniji kraj gdje je možda kćer obitelji. I bez velikog i posebnog razloga i bez prevelike indicije, otac i sin kreću za družinom duboko u pustinju nakon što u Maroku otpočne neki vojni sukob na rubu rata (tu se žanr filma ceste pretvara u SF). Kreće pustolovina u stilu Pobješnjelog Maxa po energiji i glazbi, kreće pustolovina u stilu misteriozne i nedokučive Avanture Michelangela Antonionija kada cilj više nije cilj i kada je prvotni target zamijenjen očitijim ciljem – preživljavanjem. Na sirotu odbjeglu ili izgubljenu djevojku se zaboravlja baš kao na onu nestalu nesretnicu u filmu Avantura; film dobiva nove pravce a mi se pitamo gdje smo i kako tako zagrizli za isti.
Hipnotična glazba, transerska oslobađajuća i definirajuća, filmu daje bizarnu i ogoljelu auru. Poruka filma pomalo mi odluta na onog velikog još živućeg filmaša filozofa Jodorowskog čiji junaci su isto u potrazi za egzistencijalnim bitkom i smislom unutar ogađenog i neprepoznatljivog svijeta.
Laxe priču slaže neočekivano i gubitnički po junake, no koji je to put kojim su oni uopće krenuli? Sirat na arapskom znači put/most posebno utaban, sklizak i tanan, ili kako vele most koji se pruža preko Dženehemma i preko kojeg se prelazi na putu u Dženet/Raj. Taj prelazak za mnoge nije lagan jer je to „jedna od najveći briga strahota i tegoba na Sudnjemu danu. Sirat je most oštriji od sablje, tanji od vlasi kose i kako je mnogo klizav, na njemu će se mnoge noge okliznuti.“
Tako je jednostavna priča o potrazi za kćeri postala izvanvremenska priča o gubitku, identitetu i spasu, a spas je kako kakav za koga. Za nekoga spas je smrt, za nekoga spas je konvoj koji vodi u sigurnost (naoko), za neke spas je LSD trip na kojem plešu u pustinji uz trance glazbu, plešu kao da sutra ne postoji, i istina – možda doista sutra i ne postoji. Poruka jest ona floskularna, ali utemeljena da ne treba živjeti za budućnost no za trenutak koji nosi brojne izazove čak i kada ne mislimo o budućnosti i prošlosti. Jer kako jednom netko reče: prošlost je prošla, budućnost još nije tu, sve što imamo jest ovo sad. A ovo sad je tako krhko, kao i bivanje ljudi-mrava u svemiru, tako prolazno i tako nepovratno izgubljeno za sve sljedeće trenutke. Ipak, čovjek ima sjećanja i nadu koje mu pomažu zadržati svaki tren u kalupima emocija. No može li se od sjećanja živjeti kad već ne možemo zamrznuti svaki bogovjetni lijepi moment?
Život su usponi i padovi, bolesti i zdravlja, proklizavanja na kore od banane ali i dobitak na Euro jackpotu. Crn i bijel, najčešće je vrlo siv, sastavljen od bezidejnih pokušaja da vječno bude bijel.
Skupina koju otac i sin prate na svom sudbonosnom putu skupina je ljudi odustalih od konvencija, obaveza i skloni su samo pukom užitku trenutka. Niti jedan od naših protagonista nema svoju prošlost, poneki nema budućnost i upravo kao što rekoh – ista nije ni bitna. Važan je taj komradski trenutak spajanja duša, pobratimstvo lica u svemiru kada je sve naoko okej i sve naoko štima. Znamo da taj trenutak traje kratko, ali baš je gotovo idiotski slatko. Skupina rejvera živi u kamp-prikolicama, sjede na stolicama na rasklapanja nasred pustinje a tripove gutaju kao Pez-bombone. Razlika između konvencionalnog života koji vodi 89% nas (nažalost) i nekonvencionalnog koji vodi možda 11% njih, je kao nebo i zemlja, kao Venera i Mars, kao ledena santa i usijanje asfalta na ljetnom suncu. Jesu li prvi zbilja potpuni neslobodni i lutaju? Jesu li drugi potpuno slobodni i opet lutaju? Istina je na sredini.
Najuzbudljiviji film godine, auditivno veselje za svakog ljubitelja posebnog elektronskog zvuka, veselje za oči koje makar preko ekrana zure u plavetnilo neba i pjeskovitost pustinje, glumački je tour de force predvođen Sergijem Lopezom (Panov labirint). Ta šaka njih jadnih a veličanstvenih junaka i antijunaka, bez ruku i bez pokoje noge, starih i mladih, umornih i odmornih, prelazi Sirat odvažno i smjelo ili kukavno pognute glave. Sklisko je, vrlo je sklisko, no oni se ne okreću prije velikog BUM, prije nego budu spremni.
Ili kako veli lik iz filma: „Kada je umirao, moj otac je rekao: vau sad je postalo ozbiljno“. Kako je umrijeti ne znamo (a sve nas čeka), kako je živjeti isto često ne znamo, pogledati ovakav film je sasvim dobar začin u slatko-kiseloj gozbi zvanoj život.
© Ivana Perić, FILMOVI.hr, 19. listopada 2025.
