Roman istine i ratnog sjećanja

13. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Bogorodica, red. Neven Hitrec, prema romanu Hrvatska Bogorodica Hrvoja Hitreca, AGM, Zagreb, 1996., 1/2

• Hrvoje Hitrec (rođ. 1943.) u hrvatsku je književnost ušao sa zapaženim romanom Pustinjakov pupak (1975.), pisanome na tragu popularne proze u trapericama, a afirmirao se dječjim romanima o Smogovcima kao pisac s izrazitim humorističkim potencijalom, kojega ne nedostaje ni u njegovu romanu Manijak (1978.) posvećenome književnici i novinarki Mariji Jurić Zagorki.

  Kao prozaist vrhunac dostiže svojim najsloženijim romanom Ljubavi na crnom baršunu (1987.) kojim tematizira turbulentna desetljeća hrvatske građanske svakodnevice od atentata na Stjepana Radića u beogradskoj Skupštini do početka Drugoga svjetskog rata. Kasnije je tiskan i nastavak toga romana o obitelji Kolar a koji zadire u poratne godine i odnose u socijalističkoj Jugoslaviji. Devedesetih godina pridružuje se hrvatskim intelektualcima koji, u ulozi svjedoka onoga vremena, na umjetnički način pristupaju bolnoj i izazovnoj temi Domovinskoga rata. Iz rekapitulacije početaka samoga rata i sagledavanja kobnih posljedica srpske pobune na teritoriju Hrvatske, a potpomognute Jugoslavenskom narodnom armijom i paravojnim četničkim odredima iz Srbije, nastao je kratki Hitrecov roman Hrvatska Bogorodica, objavljen 1996. godine.

  Riječ je o romanu u kojem se miješaju fikcija i fakcija – iskonstruirana ljubavna priča isprepleće se s objektivnim opisom početka rata u istočnoj Slavoniji, ispripovijedanima gotovo reportažnim stilom koji se ranih poratnih godina nametnuo kao dominantan, društveno uvjetovan književni izraz (zabilježen u narativima romana kao što su Kratki izlet Ratka Cvetnića ili 91,6 Mhz Alenke Mirković), stoga se autorova svijest i u ovom romanu pojavljuje u funkciji neposrednih svjedoka, očevidaca i komentatora zbivanja, pa piščevo djelo poprima obris romana istine odnosno romana-kronike.

  Preslikavanje zbilje podržava kronološki tijek događaja oslonjen na dramaturški čvor iz kojega napetost kontinuirano raste i dovodi do tragična svršetka. Autor se ne poigrava oblicima pripovijedanja nego u prvi plan stavlja čitateljevo suočavanje s ratnim ništavilom, tj. pojavom iracionalnoga zla – pokretačem nezamislivih zločina, i njegovim nesagledivim posljedicama na živote mnogobrojnih hrvatskih obitelji, ali i na društvo u cjelini. U poetičkome smislu najkvalitetnije je ispripovijedan početak romana koji in medias res tehnikom reproducira noćnu moru Marije Glavan, mještanke slavonskoga sela Lovrinci, čija podsvijest nikada nije zaboravila mučeničku smrt supruga krajem Drugoga svjetskoga rata, a ni križni put dijela hrvatskoga naroda koji je započeo na Bleiburgu i nastavio se do Srijema i Bačke.

  Kao svojevrsni nagovještaj ratnih stradanja, noćna mora traumatizirane starice postaje povijesnim lukom koji će iznova aktualizirati nemila zbivanja koja je majstorski opjevao Ivan Goran Kovačić u svojoj potresnoj poemi Jama. San koji se obistinjuje otvara mjesto dvama najvažnijim motivima: Erosu i Tanatosu, personifikacijama ljubavi i smrti, uz koje, dakako, dolaze izdaja, strah i patnja u svim oblicima. Grozomorni san pripovjedač prekida opisom rađanja jedne ljubavi s brojnim preprekama (ljubavni trokut, seoska ogovaranja...) dok iz dijaloške forme isplivavaju likovi glavnih protagonista: muževna sredovječna drvodjelje Kuzme Glavana, povratnika iz Njemačke i uspješna poslovođe, i Ane Šokčević, ljepotice uvučene u toksičan odnos s nasilnim vršnjakom Đukom Malnarom.

  Hitrec nije izbjegao crno-bijeloj karakterizaciji likova, premda će Kuzminu liku u završnome dijelu romana dodati realističnije obrise čovjeka kojega je rat psihički slomio, a zatvoreništvo traumatiziralo do nesagledivih posljedica. Kao narator naročito je uvjerljiv u prikazima buđenja srpske mržnje kod dijela stanovništva i njihova agitiranja protiv hrvatske neovisnosti (pojava natpisa Ovo je Srbija), a krajnje naturalističan u opisima mučenja posve nedužnoga hrvatskoga stanovništva koje je dotad u miru dijelilo suživot sa srpskim narodom.

  U liku učitelja Lukača čitatelj prepoznaje tip intelektualca mučenika, likvidiranoga među prvima u mjestu s ciljem onemogućavanja širenja objektivne istine, a u likovima patera Čolića i baruna Budinskoga, također ubijenoga, čestite ljude onoga vremena spremne pomoći svojemu narodu štovanjem nacionalnoga integriteta i čuvanjem narodne povijesti od zaborava (podrumi slavonskih kurija skrivaju mnoge istine i zločine u vezi sa završetkom Drugoga svjetskog rata). Srž obiteljske sreće (Kuzmino i Anino vjenčanje, rođenje i krštenje djeteta) ovjekovječena je, na poticaj patera Čolića, u Kuzminu drvenom odljevu Bogorodice za oltarnu nišu, načinjenu prema Aninu liku sa sinčićem Matkom u naručju. Od toga vrhunaravnoga trenutka sva kola kreću nizbrdo: autor izmješta radnju na hrvatske bojišnice u Osijeku, Đakovu i Vukovaru, o čijim stradanjima piše s posebnim pijetetom. Hrvatska Bogorodica postaje simbolom stradanja hrvatskoga nacionalnog bića i podsjetnikom na svekoliku mržnju koja je svoja najstrahotnija očitovanja ostavila u hrvatskim bolnicama; srpskim logorima smrti, na prognaničkim mukama i razorenim obiteljima.

  

  Lik Kuzmina radnika Rade Ostojića negativno je konotiran izdajničkim ponašanjem i prihvaćanjem indoktrinacija beogradskih majora-voždova: svoju opaku misiju smještanja stupice očajnome Glavanu u potrazi za vlastitom obitelji privest će kraju u oskvrnutoj unutrašnjosti lovrinačke crkve. Tragovi barbarske gozbe u kući Božjoj izazivaju katarzičnu konsternaciju kod čitatelja – poruka se romana, naime, iščitava kao autorovo podržavanje realne istine onoga vremena, rascijepljenoga borbama napadnutih i ranjenih za puki opstanak, borbama koje su u svakodnevici ostavljale malo prostora za bajkovite životne scenarije.

  Pročitajte sljedeći nastavak...

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 29. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica