Anatomija Haustora i val koji ne prestaje
Treći svijet, red. Arsen Oremović, Hrvatska, 2025.
-
Dogodio se ne tako dogovoren i organiziran val, ali čini mi se da se dogodio, jer očito se pojavila potreba za valorizacijom Novog vala. Osobno mi to uopće nije mrsko, dapače – tematika mi je intrigantna, jer koliko shvaćam po priči onih oko mene, to je bilo prilično živahno vrijeme. Novi val je u užem smislu naziv za glazbeni žanr koji je započeo 1976. u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama, a prethodno se pojam koristio za stanovite avangardne redatelje (Godard, Buñuel, Tarkovski i drugi). Seymour Stain je marketinški želio lansirati izvođače poput Ramonesa, Televisiona, Patti Smith, Talking Headsa i drugih koji su nastupali u CBGB klubu, želio se distancirati od punka i svojim izvođačima omogućiti prepoznatljivost u medijskom prostoru. Novi val dijelio je s punkom iste principe i ideale, ali uključuje glazbu utemeljenu na žanrovima funka, disca, reggea, te osobito elektronske glazbe. U Hrvatsku je Novi val stigao 1977, a dva su mu grada bila žarište: Rijeka i Zagreb. U Rijeci se osniva Paraf, a u Zagrebu Prljavo kazalište, Azra i Haustor. U širenju Novog vala, značajnu ulogu imao je časopis Polet koji je bio omladinski tjednik a izdavač mu je bio Savez socijalističke omladine. Ali Novi val je realno kratko trajao i u prvoj trećini 1980. počeo je gubiti snagu, a spomenute grupe okrenule su se izvođenju rocka.
Svatko tko želi snimiti film o vremenu koje se definira kultnim, mora biti pomalo hrabar i svjestan kako djelomice trči glavom kroz zid i kako ga čekaju nabrijana očekivanja publike. Arsen Oremović odlučio je usprkos svemu tome upustiti se u taj delikatan posao, iako je kroz format dokumentarnog filma želio ispričati priču samo o snimanju i nastanku legendarnog, točno određenog albuma grupe Haustor, međutim na kraju nije mogao zaobići i ne uroniti u šire okvire i urbanu kulturu onog vremena, iako se stvarno dosta pridržavao zadanih parametara kako to nije priča o Novom valu i kako to nije priča o grupi Haustor nego priča o glasovitom albumu Treći svijet.
Arsen Oremović je novinar, filmski kritičar i redatelj s dugim iskustvom. Početkom osamdesetih bio je bubnjar u Blitzkriegu, a s pisanjem filmskih eseja počeo je u Quorumu, zatim je uslijedio rad za Studio i Večernji list. Uredio je čak pet Kino&video vodiča, objavio je i zbirku kolumni Ta divna stvorenja. S Borivojem Radakovićem uredio je Zvučni zid, a s Ognjenom Sviličićem satirički leksikon Kupujmo hrvatsko. U zadnje vrijeme je aktivniji kao filmski redatelj i scenarist. Debitirao je s dokumentarcem U braku sa Švicarcem (2013.), a posebno se istaknuo glazbenim dokumentarcem Sudar u dvorcu. Osim toga tu su još djela poput: Horvatovi, Treći, Hassan, Tak kak je, Glava velike ribe i serija Nesreća. Sigurna sam da je bio svjestan izazova kada je odlučio snimati dokumentarac o Haustoru, jer je to band koji se opirao kategoriziranju, te je uvijek nekako plutao pomalo izdvojen za sebe.
U Trećem svijetu možemo govoriti o strukturi dokumentarca u tri dijela. U prvom nas Oremović upoznaje s akterima priče, a u drugom djelu okreće se priči oko Trećeg svijeta, dok u trećem djelu nas kao publiku pušta da zavirimo u studijsko snimanje. Oremovićev pristup Haustoru izbliza i iznutra je neposredan, što je za svaku pohvalu jer zaobilazi glazbene kritičare i neke zamorne stvari koje su tipične za glazbene dokumentarce, te od aktera o kojima je riječ dobiva informacije iz prve ruke. Osim strukture u tri djela, dokumentarac je baziran i na kontrastnom odnosu (Sacher – Rundek) proizašloj iz dva različita svijeta iz kojeg je začudo proizašao Treći svijet, a grad Zagreb postaje eteričan nevidljivo- vidljivi sporedan lik. Zbog teme, pretpostavljam, bilo je nužno i nemoguće ne koristiti arhivske snimke, koje su u montaži prilično vješto i s mjerom postavljene na pravim mjestima i ugrađene u dokumentarni materijal. Atmosfera dokumentarca prilično varira: od meditativne do kaotično-eklektične, a poneki trenuci su suptilno humorni i najčešće proizlaze iz osobnosti članova Haustora.
U uvodnom dijelu dokumentarca, čije poprište zbivanja čini znatno drugačiji Zagreb nego na kojeg smo navikli, portretno su predstavljeni kroz razgovore Srđan Sacher i Darko Rundek – krivci za Treći svijet. Njih dvoje su očigledno prilično različite persone. Srđan Sacher odrastao je u centru i njegov Zagreb je imao dijapazon kretanja omeđen Lenucijevom potkovom. Darko Rundek je pak odrastao u Trnju koji je vrvio kućercima i zgradama koje su tek počele nicati. Sacher, iako je spletom slučajnosti odrastao u unutrašnjosti HNK-a gledajući iz lože sve te svjetove s kojima se nije mogao poistovjetiti, gajio je svoje unutarnje svjetove (skromno priznaje kako bi ga se ipak dojmila simfonija), ipak je bio dijete koje je gledalo na unutarnje dvorište. Iako je odrastao u aristokratskom djelu Zagreba, potjecao je od radničke obitelji u kojoj je djed bio krojač a baka pomoćna radnica u kazalištu. Rundek o svojoj obitelji, što je zanimljivo, uopće ne priča.
Dok nas kroz pokret, šetnju i dinamiku vodi kroz Trnje, objašnjava kako su kao djeca rasli i igrali se potpuno drugačije nego današnji klinci u sterilno i pedagoški ustrojenim igraonicama i vrtićima. Oni su se okupljali na ulici, gradilištu bivšeg samostana gdje bi poput arheologa ili gusara pronalazili blago odnosno odbačene predmete, igralištima ili haustorima koji su bili osobito zgodni, jer nisi ni doma ali ni vani, ali si pod natkrivenim ako pada kiša. Biografski dio dokumentarca je, moram priznati, prilično dinamičan što se tiče sadržaja i montaže, te dosta zaigran i zanimljiv.
Drugi dio dokumentarca je u smirenijem tonu i malo ozbiljniji, te počinje priču o Haustoru i stvarima koje su prethodile snimanju Trećeg svijeta, da bi naposljetku dao ne samo informativan uvid u stvaranje istaknutog albuma, nego i prilično intiman presjek u zbivanja oko albuma. Oremović se dobro uhvatio ukoštac s predstavljanjem činjenice kako Treći svijet u vrijeme kada je izbačen ni od publike ni od kritike nije dobro primljen, što je svojevrsni apsurd i tragikomičan element za povijest hrvatske glazbe, ali sigurna sam ni prvi ni zadnji put da se nije znalo prepoznati nešto što je originalno djelo.
Treći svijet je drugačiji od drugih albuma – neki će upirati prstom u stihove (za što je kriv Rundek), neki u glazbu (za što je odgovoran Sacher), neki će reći kako je to na našem prostoru prvi album world musica, prije nego je uopće označen pojam world music; u svakom slučaju, to je izuzetno kvalitetan album. Ali budući da ljudi nisu dobro na njega reagirali, nažalost, nakon njega dogodio se raskol u Haustoru, a Rundek i Sacher krenuli su svatko svojim putem. Njih dvoje su u suštini takozvani jin i jang: Sachera je zanimao južnoamerički magični realizam, a Rundeka ruski formalizam i teatar, međutim sve što je oblikovalo i razlikovalo autorske svjetove ovih nesumnjivo velikih kreativaca, istovremeno je bio uzrok njihova kompliciranog odnosa i na kraju razilaženja.
Oremović nije zaoštrio tu temu, dotaknuo ju je i obradio s političko korektne distance, što je dvostruki mač, jer s jedne strane je intrigantno i bilo bi zanimljivo znati što se to zapravo dovraga dogodilo između Sachera i Rundeka, ali s druge strane možda bi se doista otišlo u krive vode i senzacionalizam koji je za priču o Trećem svijetu realno manje bitan. Zapravo, Srđan Gulić dovoljno je formulirao na razini ljudskosti, on čak misli kako problem između Rundeka i Sachera nije bio toliko kreativne prirode nego to što su oboje zapravo jake osobnosti i tvrdoglavi.
Uz glavne aktere Haustora, lijepo i britko su predstavljeni i ostali članovi banda i bitni suradnici. Posebno mi se svidio Gulić i Damir Prica. Treći zaključni dio dokumentarca nam voajerski dopušta promatranje i funkcioniranje banda koji se ponovo okupio, iako se neki od njih nisu uopće vidjeli skoro dvadeset godina, ali zahvaljujući Oremoviću mogli smo svjedočiti snimanju dub verzije pjesme Treći svijet te premijernoj i iznenađujućoj verziji obrade pjesme Probudim (Subotića i Mladenovića) koju je Rundek predložio tijekom nastanka snimanja samog filma.
Dokumentarac se bavi zahtjevnom temom i donosi pregršt dosad nepoznatih informacija i uvida i s tog aspekta je realno vrijedan doprinos valoriziranju i osvjetljavanju svega toga što se u kratkom vremenu zbivalo u intenzivnom i proključalom moru Novog vala. Stoga, još jedan val je itekako dobrodošao. Moram priznati da s obzirom na postojeće prilike u kojima kultura više stagnira nego ima svoju eksploziju, možda može djelovati i inspirativno za nove generacije, jer će im ukazati kako umjetnici baš nikada nisu stvarali u nekim idealnim uvjetima i kako se nije s kraja pameti boriti protiv komercijalnosti i zauzeti svoj autentičan stav i autorski glas.
© Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 13. listopada 2025.