Politički kaos i feministički potencijal bez snage
Hostage, mini-serija, Ujedinjeno Kraljevstvo, Netflix, 2025.
-
Živimo u vremenu koje je vrlo politički turbulentno, što ostavlja dojam kao da se svijet trenutačno nalazi na prekretnici te tek neznatnom nepažnjom može skliznuti u nezamislivi kaos. Pritom ostaje dojam kao da više nema normalnim političara, a svjetske sile vode osobe koje kao da su pobjegle sa strogo čuvanih psihijatrijskih odjela. Porast populizma i slabe demokracije naša su svakodnevica posljednjih desetljeća, čega se „kvalitetna televizija” nije uspjela sustavnije dotaknuti, a nešto malo pokušaja nije uspjelo višeslojnije sagledati problematiku te uvjerljivo razmotriti složenu genezu problema.Navedeno je pokušao ispraviti Matt Charman, ugledni britanski scenarist i dramatičar, kojega šira javnost zasigurno najviše pamti kao suscenarista filma Bridge of Spies (2015) Stevena Spielberga, a na televiziji je imao dva projekta: Our Zoo (2014) te zapaženu seriju Black Work (2015). Hostage predstavlja njegov treći izlet u televizijske vode, za koji je okupio uglednu glumačku postavu koju predvode Julie Delpy i Surrane Jones.
Radnja je smještena u alternativnu sadašnjost koja se poigrava konceptom „što bi bilo kad bi bilo”, koji je vrlo koristan kada želite pokazati u kojem bi smjeru svijet mogao krenuti dok predviđanja temeljite na pokazateljima iz sadašnjosti. Pritom je bitno da ne dolazi do očuđenja stvarnosti jer svijet kakav djelo prikazuje mora biti prispodobiv gledateljevu, ali u njemu se odvijaju domaštani događaji u kojima sudjeluju fiktivni likovi. Međutim, i jedno i drugo bazirano je na materijalu iskustvene zbilje, pokazateljima koje uočavamo u recentnom svijetu koji nas okružuje, ali su zbivanja jedan korak naprijed od procesa u našem okruženju, dakle kao svojevrsna potencija ili mogućnost ako, recimo, stvari krenu po zlu.
Premijerka Abigail Dalton (Suranne Jones), koja je predstavljala nadu za povezivanjem zemlje, iznevjerila je očekivanja, što je rezultiralo farmaceutskom krizom. Velika Britanija je suočena s nestašicom lijekova pa prijetnju ljudskom životu počinju predstavljati bolesti koje su inače smatrane bezopasnima. Navedeno izaziva ogorčenost i revolt javnosti, koja nije jedina nezadovoljna strana. S druge strane nalazi se vojska, čiji je budžet skresan upravo kako bi se novac mogao preusmjeriti u zdravstveni sustav, što potiče njihov revolt.
.png)
Nasuprot premijerki postavljena je francuska predsjednica Vivienne Touissant (Julie Deply), koja se nalazi u osjetljivom periodu političke karijere jer se nalazi u procesu reizbora, a suočena je s migrantskom krizom. Dvije se političarke sastaju u Londonu kako bi raspravile o mogućnostima da Francuska Velikoj Britaniji ustupi lijekove, a da Britanija zauzvrat pojača kontrole na svojim granicama ili čak dopusti francuskoj vojsci da patrolira na njezinu teritoriju, za što je premijerka sigurna da će naići na veliko negodovanje kako njezinih oponenata tako i javnosti. Nadomak dogovora, nepoznata skupina otima Daltoničina supruga, liječnika Alexa Andersona (Ashley Thomas) u Francuskoj Gvajani, a Touissant dobiva prijetnju da će njezina seks snimka biti puštena u javnost ako joj pomogne.
Dramski okidač u Hostage je socijalna kriza koja prijeti raskolom u društvu te njegovim rasapom. Krizne situacije mogu dovesti do homogenizacije, ali isto tako i podjela te razmimoilaženja, u kojem razni socijalni dionici iskazuju suprotstavljene interese i mogućnosti rješavanja problema. Podcrtano je to već u prvoj epizodi kada predvodnik oporbe Oliver Bahrami (Zubin Varla) u parlamentu napada premijerku Abigail Dalton (Suranne Jones) da je iznevjerila javnost te državu dovela na rub zdravstvenoga kolapsa. Motiv nedostatka vitalnih lijekova i posljedično farmaceutsko-zdravstvena kriza vješto su odabrani jer sugeriraju na koji način rastakanje socijalno osjetljive države može ugroziti egzistenciju građana – nedostatak hrane, vode i lijekova čini se kao nešto što je nemoguće da se dogodi jer država brine o svojim građanima i njihovim temeljnim potrebama.
Koje je političke opcije premijerka, a koje njezini oponenti u parlamentu ne znamo, jer serije pretežno izbjegavaju prikazati ideološku pozadinu fiktivnih političara čije živote dramatiziraju, očito se bojeći da bi time odbili dio publike s neprijateljskoga političkoga dijela spektra. U slučaju Charmanove serije to se pokazalo problematično jer premijerka Dalton kao lik djeluje bezbojno i beskrvno: sugerira se da govori u ime cijele zemlje i njezina jedinstva, a zapravo ne govori u ime nikoga, pomalo je dosadnjikava, nedovoljno energična i nimalo karizmatična, a takva je i glumačka kreacija Suranne Jones (Coronation Street, Vigil), inače vrlo solidne britanske glumice. Njezin raskol između privatnoga i javnoga interesa nije nas uspio držati u psihološkoj napetosti. Slična je situacija i s njezinom pregovaračkom kolegicom, francuskom predsjednicom Vivienne Touissant (Julie Deply), za koju se sugerira da se odveć ulaguje desnici kako bi dobila drugi mandat pa je uoči predsjedničkih izbora dobrano zaoštrila retoriku. I ona je u ideološki zrakopraznom prostoru, plošno scenaristički oblikovana te sporadično karikirana, pa je ne uspijeva spasiti niti glumačka kreacija Julie Delpy (Prije svitanja, Prije sumraka, Prije ponoći), kojoj kao da nedostaje energičnosti.
Premisa o dvjema moćnim ženama – političarkama koje se nađu u kolopletu političkih prepucavanja i spletki te moraju prevladati osobne netrpeljivosti i politička neslaganja kako bi zaštitile svoje obitelji i države, svakako je poticajna te nosi potreban feministički naboj, tim više što se njihovi oponenti drže tradicionalnoga muškoga državnog uporišta – vojske. Charman nažalost nije scenaristički produbio navedeni idejni segment, dok istodobno između Jones i Delpy nedostaje kemije i glumačke sinergije.
Središnji je problem Hostage što idejno nije dovoljno hrabra serija te je u dodatku dramaturški podosta aljkavo izvedena. Naivnost Jones vezana uz generala Josepha Linvingstona (Mark Lewis Jones) je kao plot twist neuvjerljiva jer izostaje dobro postavljen i motiviran fabularni luk. S obzirom na političko-špijunski žanrovski kontekst, obrati u priči više su izvedeni u maniri sapunice nego dobro promišljenih dramaturških rješenja.
©Dejan Durić, FILMOVI.hr, 5. listopada 2025.
