Mikro epizoda egzistencijalnog apsurda
Armand, red. Halfdan Ullmann Tøndel, Norveška, Nizozemska, Njemačka, Švedska, Ujedinjeno Kraljevstvo, 2024.
-
Vjerojatno, slušajući znakove vremena u kinematografiji su sve zastupljeniji filmovi koji se tiču obrazovnog sustava i delikatnih pitanja vezanih uz njih (The Hunt, Zbornica, i nedavno Dječak u ružičastim hlačama). Vrtići i škole su odavno sa sebe skinuli sve klišeje idealiziranih i sigurnih prostora, razotkrivajući se kao prilično opasna mjesta.Redatelja Halfdana Ullmana Tøndelaza na snimanje svog dugometražnog prvijenca inspirirao je stvarni događaj kada je sam svjedočio neprimjerenom i grubom razgovoru dječaka na dječjem igralištu. Puno mu je pomoglo za snimanje filma i vlastito iskustvo rada u osnovnoj školi, jer je često bio suočen s time kako je odraz dječjeg ponašanja zapravo posljedica odraslih u njihovoj blizini, odnosno njihovih roditelja. Armand je osvojio nagradu za najbolji film u East Hamptonu, a sam redatelj prestižnu nagradu FIPRESCI i još brojne druge nominacije.
Motivaciju za gledanje filma, međutim, nisam dobila zbog svega toga. U Kinoteku me natjerala znatiželja, jer sam pročitala da film govori o vršnjačkom nasilju, ali bez djece, samo s odraslima, što mi je dalo signal kako perspektiva u filmu mora biti pomaknuta, i ona doista jest izmaknuta.
Radnja filma kompletno se odvija u školi jedno poslijepodne neposredno prije praznika, što će samo po sebi biti plodno tlo za klaustrofobiju. Efekti kretanja (brza vožnja, marširanje hodnicima) u početnim kadrovima silovito uvlače u radnju, čija će mučnina obojiti prostor škole i progresivno rasti kroz tenzije tijekom filma. Kamera u filmu u ključnim momentima luđački žonglira, približavanjem i odmicanjem, uvelike pridonosi stvaranju napetosti i atmosferi filma. Doslovno ili metaforički, sama zgrada škole je derutna i raspada se, od loših instalacija do pokvarenog protupožarnog alarma, a to nije najgore.
Najgore je to što školska učiteljica mora održati sastanak s roditeljima zbog ponašanja dvojce šestogodišnjaka između kojih se dogodio incident, a nitko nije siguran je li riječ o igri ili nečem ozbiljnom, je li stvarno riječ o nasilju ili lažnoj optužbi, niti itko zna što se stvarno dogodilo. Ravnatelj škole učiteljicu upozorava kako bi bilo dobro da se drži činjenica, a svoje mišljenje da isključivo drži za sebe. S jedne strane, na sastanku je bračni par navodne žrtve i samohrana majka optuženog dječaka s druge strane. Naravno, baš ništa ne ide po planu. Kako sastanak odmiče, stvari izmiču kontroli. U strahu kako stvari ne bi eskalirale, sastanku se priključuju ravnatelj i zaposlenica škole kojoj neprestano krvari nos. Sastanak se prekida odlascima na zahod kada postane teško i odrasli ljudi tumaraju školskim hodnicima izgubljeni poput djece. O njima ovdje ne bi trebalo biti riječ, ali kako radnja filma odmiče, postaje očito kako početni pozivi na dijalog i međusobnu toleranciju nisu uopće mogući, zato što su akteri obojeni predrasudama i teškom prtljagom ružne prošlosti. Postupno civiliziranost i interesi za dobrobit djece potpuno padaju u drugi plan, razotkriva se žestoki obračun u kojem na površinu izlazi opsesija, ludilo, pomiču se granice stvarnog i fantazije, neriješena obiteljska i osobna pitanja. Jednom riječju, sve odlazi k vragu i gledatelj je suočen s time kako ovdje nema nevinih i kako nikome tu ne može vjerovati.
Glumačka ekipa u Armandu čini mi se pažljivo izabrana. Predvođena je hvaljenom Renate Reinsve, dobitnicom nagrade u Cannesu za najbolju glumicu u Najgora osoba na svijetu. Osobno me pokosila njezina interpretacija ekstremno zahtjevne uloge. Odmah nakon nje ne mogu ignorirati ni izvedbu Theae Lambrechts Vaulen, koja blago izražava s lakoćom emotivnu paletu emocija sukladno situaciji. Za njima ne kaska ni Ellen Dorrit Petersen koja je također imala težak zadak pri portretiranju svog lika. Redatelj možda nije namjeravao, ali glumački su žene svojim ulogama doslovno razvalile film. Film je okarakteriziran kao drama s elementima trilera. Da, bavi se tamnim stranama psihe. Ne samo predrasudama, nego i željom za osvetom i uzimanjem pravde u svoje ruke, što se može pokazati fatalnim, pogotovo na mjestu poput škole koja bi trebala štititi i omogućavati svima jednako dobru budućnost i ravnopravan razvoj.
Namjerno sam napisala budućnost, jer ona je za školarca upitna ako ima dosje pun nezgodne prošlosti, a ovi šestogodišnjaci su tek na početku i vokabular koji je prisutan i pročitan u izvješću o spornom konfliktu, definitivno nije ono što bi dijete djetetu izgovorilo. Zaplet dovodi do usijanja, doslovno se počneš meškoljiti u stolici, mučnina s velikog platna prelazi u tebe.
Mučnije od same teme filma je scena supružnika, prilikom koje padaju maske i otkriva se istina. Laži je teško sakriti, mogu se prikrivati neko vrijeme, ali među ljudima koji su bliski, ne mogu se dugo zadržati. Scena s bijegom u školsko dvorište, scena s kišom kao elementom transformacije i naglašavanjem katarze, jer kroz simboliku kiše redatelj poetično otpušta pritisak, sve ispire i oslobađa. Ali ne sve. Prikazuje zapravo dubinsku bijedu ljudske prirode sklonu osuđivanju i odbacivanju. Horor dinamiku koja se suptilno provlači kroz cijeli film. U jednom trenu ljudsko biće može biti voljeno, adorirano, a već u drugom prezreno, odbačeno. A kako je itko od nas pozvan da tako promatra drugoga? Odlaženje u takve krajnosti stvara, rascijepe i traume, a često i stavove koji su početak gadnih posljedica.
Armand je prilično provokativno ostvarenje filmski precizno postavljeno. Polazišna točka filma jest poziv na empatiju, koja nas katapultira u zakutke ljudske psihe u kojima ne želimo dugo boraviti, a u svakodnevici o tim stvarima ne volimo misliti. Ne volimo misliti ni do koje mjere bi išla majka da zaštiti svoje dijete, jer svi prešutno znamo odgovor na to pitanje. Ne volimo misliti na to kako smo svi podložni ljubomori i niskim strastima. Niti kako usprkos visokim tehnološkim dostignućima, ljudska bića ostaju uvjetovana nekim primarnim instinktima gušterskog mozga koje je uzaludno nijekati. U doba kada se visoko rangira politička korektnost, prihvatljiva ponašanja, u kulturi koja potiče na osjećanje ali obuzdava emocije, u društvu koje potiče na to da budeš svoj i drugačiji od drugih, likovi Armanda pokazuju se kao pojedinci koji su produkt našeg vremena, ali nikako ne na dobar način. Očevidno je koliko su daleko od svojih ciljeva. Transgeneracijska trauma, pitanje nasilja i toga koliko roditelji preslikavaju svojim ponašanjem sebe na djecu, koja nisu ni počela raditi svoje loše izbore i pogreške. Sve to zaokružuje Armand u mikro epizodu egzistencijalnog apsurda.
Posebno mi se sviđa Tøndelova sklonost poetičnosti i prikazivanju unutarnjeg stanja kroz nestvaran svijet fantazija. Ima smisla za zadržavanje pažnje i jasno skiciranje narativa koji iz kadra u kadar kroz unutarnju dinamiku pomiču radnju. Koliko god društveno angažiran, Armand, ima slojeve i vlastitu unutarnju univerzalnost, zbog čega te film nastavlja par dana progoniti nakon što si ga pogledao. Ne postoji sigurno mjesto za djecu, za one koji su najugroženiji članovi društva. Mi odrasli smo za njih prava opasnost. Tko smo mi koji pokušavamo odgajati buduće ljude i generacije koje dolaze? Kakvi smo to zapravo ispod površine? Kada govorim mi, govorim ja, ti, on, ona, vi…
©Josipa Marenić, FILMOVI.hr, 5. listopada 2025.