Uspjeli kino uradak visprene duhovitosti i arheološke naracije

Južina, red. Ante Marin, Hrvatska, Srbija, 2025.

• Što to čini nemir u ljudskom biću? Koji je uzrok neobjašnjivog ludila među ljudima na Mediteranu? I… ima li još ostataka ljudskosti u okruženju nam? Dugometražni kino-prvijenac Ante Marina daje nedvosmislen odgovor već svojim naslovom: Južina. Što je južina? To je onaj vjetar koji dolazi s mora pred kišu i uvlači se u svaku škuru i bužu, sve dok ne nabuja i probije se ne samo do stvari oko nas nego i do ljudske psihe, čineći je nepredvidljivo razarajućom i… ludom. Jednostavno, ne samo u splitskom žargonu, to je – lùdilo (brale!).

  S ovom premisom računa i Marinov film. Smješten u otrcanu i neuglednu splitsku četverokatnicu, njegova priča ruši svaku iluziju o mogućnosti racionalnog objašnjenja događanja u neurotičnom i posve izokrenutom habitusu sustanarstva. Što, pak, ovo znači? Samo to da njegov film vrši dekonstrukciju očekivanja gledatelja skoro pa u svakoj svojoj sekvenci. Pa i neurednom režijom sàmom.

  Priča Južine započinje sekvencom u kojoj jedan od protagonista objašnjava svoju i opću nervozu oko sebe. Nakon Dioklecijanova navoda, ovaj nas solilokvij uvodi u opću, hmm, pa… sjebanost situacije i karaktera. Ali… nakon ove dramatične noćne sekvence, koja upućuje na sitno-kriminalni milje, nastavak smiruje loptu. Redateljev, očito omiljeni protagonist u inkarnaciji Donata Zeke – koji glumi i u njegovu kratkom filmu Nema vode (2024.) – Toma, vraća se kod oca Miće (Stojan Matavulj). U sekvenci njihova ponovnog susreta saznajemo da je Toma suspendirani nastavnik povijesti u školi… i to zbog toga što je stare kršćane nazvao jednom od židovskih sekti!? (Namah mi napamet pada sebe-poimanje vjere u Hrvata!) Njegov je Mića ostarjeli udovac, bivši nogometaš koji duhovito reminiscira svoju davnu nogoloptašku karijeru. Kroz male, obične dijaloge rastvara se jednostavnost svakodnevice – od termo-gaća do miksera. Općenito, dijalozi u Marinovu filmu, svojom banalnošću vrlo jednostavno oslikavaju stvarnost.  

  

  Upoznajemo i ostale stanovnike zgrade. Na katu s Mićom živi i samuje Anka (Snježana Sinovčić Šiškov). Njezina paranoja vrlo je usko povezana sa stanarima na vrhu zgrade – dvojicom braće: Ronaldom (Stipe Jelaska) i Adrianom (Zdravko Vukelić). Njihov narko-huliganski izgled, međutim, zavarat će ne samo Anku nego i gledatelja, pa će tek posljednji Ronaldov solilokvij otkriti pravu narav njih dvojice. U međuprostoru, na II. i III. katu žive dvije obitelji. U jednoj od njih imamo vjerom opsjednutu ženu (Andrea Mladinić) i njezina muža (Mijo Jurišić), prikrivenog voajera i konzumenta porno-sadržaja (koje pred ženom skriva Letećim medvjedićima!). U drugoj, muž napušta obitelj zbog neostvarenosti ambicije. Konačno, na samome vrhu zgrade, nasuprot braći nogometnih imena, živi i tajanstvena žena koja dizajnira tarot-karte (Ana Franić), ali čija je priča dodatno prekrivena još jednim misterijem. Naravno, vezanim uz seks i nasilje.

  Ovako posložen, dijapazon likova i situacija priziva kaotičnu fabularnost i dijegezu (jer, osim nabrojanih, tu su i Fantom i Grše, neobičan reperski par, pa i „čovjek koji sređuje stvari“). Unekoliko, sve govori o teškoći slaganja ove galerije kino-karaktera u iole suvislu cjelinu. Ipak, Marin uspijeva u svom naumu. Naravno, teško bismo mogli govoriti o slično uspjelim prosedeima što ih u svojim filmovima slažu, primjerice, Altman ili Leigh. Kriške života što ih pred nama razrezuje Južina nemaju tu dubinu i slojevitost. Međutim, u nekoj naizgled neosviještenoj nakani, ova galerija bizarnih i grotesknih likova sasvim nenametljivo ulazi pod kožu pisca ovih redaka (ali i gledatelja s kojima sam u Kinoteci pogledao ovaj film). Naime, što?

  

  Južina se ne utječe žanrovskim obrascima. Iako, radi se polu-krimi priči potkoženoj studijom karaktera i niskom razinom atraktivnijih oblika filmskog zapisa. Ono po čemu ovaj film izaziva pažnju i interes nekonvencionalnog kino-gledatelja jest upravo poigravanje žanrovima i tek ponekim neuspjelim pokušajem komike situacije (primjer je taj kako Paško Vukasović pokušava zavesti Gršea!). No, Južina uspjelo ulazi u jedan gotovo pa neistraženi vernakul HR-filma. Jer, malo je uspjelih filmova na temu Splita (izuzimajući već davno nastali Ta divna splitska noć Arsena Antona Ostojića iz 2004. godine). No, Marinov vernakularni splitski žargon utječe se širem, univerzalnom okruženju filmova o malim ljudima i… promašenim životima. Njegov je Mediteran daleko od matvejevićevskog brevijara, ali šalje poruku o potkapacitiranosti većine tzv. običnih ljudi da se nose sa svakodnevicom. A pogotovo ako je ova garnirana južinom, čitaj: lùdilom.

  Nije ovo veliki film, da vas ne zavaravam svime dosad izrečenim o Južini. Ipak, jako dobro funkcionira kao pametna kino-zabava. Potpisniku ovih redova posebice je bila dojmljiva scena pri kraju filma kada trojica momaka – a prije velikog dramatskog okršaja, koji je btw, groteskno stiliziran! – pričaju o preminulom protagonistu s početka filma. Tu, kroz mitsku naraciju o Alvaru Recobi, reluctant-heroju talijanskog i svjetskog nogometa, iznose melankoličnu istinu o nestanku romantike i bazične ljudskosti pred savršenstvom današnjeg, hiper-turbo-tehnologiziranog društva uspjeha i… laži. (Tako je recimo, moguće da Hajduk, simbol Splita, od neupitno partizanskog kluba, danas biva doživljavan u okružju fašističke simbolike).

  

  Poseban, pak, šlag filmu daje tek naizgled sporedni detalj. Naime, glazba. Protagonist Toma nosi ime velikog splitskog šansonjera. Ča smo na ovon svitu Tome Bebića i tako u filmu postaje gotovo metafizički komentar o „čoviku“ koji se pita o svojem dubljem(?) poslanstvu na Zemlji.

  Ne, ipak nije Južina neki metafizički dubok film. No, igra svoju ulogu u HR-kinu kao uspjeli kino uradak ponekad visprene duhovitosti i arheološke naracije. (Izlet u Salonu, pak, daje poetsku dimenziju toj arheologiji). I da… debitantska Južina zaslužuje i dužu pažnju od opisanog lùdila sebi si odabrane urbane teme. Anyway, ugodno kino-iskustvo… 

  © Marijan Krivak, FILMOVI.hr, 22. rujna 2025.

Piše:

Marijan
Krivak