Sedlarova filmska epopeja hrvatske tragedije

4. Hrvatska književnost na filmu i televiziji 1990-ih: Četverored, red. Jakov Sedlar 1999., prema istoimenom romanu Ivana Aralice (Znanje – Hit, Zagreb, 1997.), 2/2

• Jakovu Sedlaru pošlo je za rukom krajem 90-ih kolonizirati sjajnu glumačku ekipu, generacijski raznoliku, ujedinjenu u zamisli objelodanjenja hrvatske istine – osporavane, prešućivane i neobjektivno razmatrane u bivšem socijalističkom sustavu. Bleiburška tragedija i križni put hrvatskoga naroda kao književno-povijesna tema u Sedlarovu je filmu zasjala na poseban način, gotovo epopejski, s malim ustupcima gledatelju, u obličju idiličnih ljubavnih epizoda između glavnih protagonista koje senzualno utjelovljuju Ivan Marevich i Ena Begović.

  Ostatak filma naturalističan je i gotovo dokumentaristički prikaz stradanja nevinih, ali i uvid u svu složenost ondašnjih političkih prilika, posebice u sudbinu malih naroda, najčešćih meta za potkusurivanje u ondašnjim pregovorima pobjedničkih sila. Uz sjetnu i elegičnu glazbu Zlatka Tanodija, koja nas na početku filma uvodi u novo i neizvjesno poglavlje hrvatskoga čovjeka, građanina, suočena sa zagrebačkim kaosom te 1945., i uz autentičnu scenografiju kontrastno postavljenu – s jedne strane kadrovima uzbudljiva kazališnog života, a s druge gladi, hladnoće i umiranja, gledatelj se suočava s dvosatnom agonijom čovjeka gurnuta u egzistenciju apsurda, kiklopskoga straha i nezamislive patnje.

  Iako je Sedlarov film nepravedno prošao ispod radara i na Pulskome filmskom festivalu, a mnogi ga kritičari ocijenili izrazito lošim filmom zbog izražene sadržajne polarizacije u filmu i nedostatka modernijega pristupa režiji, ipak treba reći kako je riječ o filmu koji je i onda strpljivo čekao svoju publiku i svoje vrijeme, a kojem će se zasigurno i buduće generacije vraćati u težnji jasnijeg spoznavanja jednoga dijela hrvatske povijesti koji je filmskim medijem katarzično ovjekovječen.

  

  Sedlar je Zlo razgolitio, ne štedjevši ni pobjednike ni uznike, a Dobru dao šansu da preživi u svijetu kaosa i podijeljenosti. U liku Jose Rukavine, ustaškoga pukovnika (utjelovljuje ga Tomislav Maretić) gledamo „elitnika“ koji se u neočekivanim okolnostima pobrinuo za vlastitu sudbinu, ostavivši na cjedilu civile koje je nagovorio da obuku vojničke odore s ustaškim znakovljem kako bi ih Zapad brže prihvatio. Izdaja kao glavni motiv opaža se unutar naroda, obitelji (kad sestra partizanka bez puno premišljanja ubije brata – Tadiju Jelčića opušteno utjelovljuje Ranko Zidarić), ali i na međunarodnome planu kršenjem ratnih etičkih kodeksa.

  Uz galeriju likova rastvaraju se svakojake sudbine i životni putovi – u filmu gradirajuće napetosti ne nedostaje, dijalozi su vitalni, dočim se monolozima podcrtavaju znakovi totalitarnog vremena ili temeljne poruke koje su bile spiritus movens i samome piscu i Sedlaru kao redatelju i suscenaristu. Amblematična je u tome smislu reprodukcija Đilasova članka o plemenitoj mržnji na „času političkoga informisanja“ koji je u 13. bataljunu uznicima poneseno čitao Vujadin Prica, zvani Vujo, u svrhu preodgoja. Njegov je lik sveden na karikaturu – mentalno poremećena „druga“ koji jedva čeka izbrojiti i svoju desetu žrtvu, maestralno je utjelovio Danko Ljuština.

  

  Uz bok mu stoji Nives Ivanković s autentično odglumljenim partizanskim ludilom Bosiljke Đurić (dakako da to ludilo nije rezervirano samo za pripadnike jugoslavenske komunističke vojske) – partizanskoga gojenčeta, „čaraparke“ Bosiljčeta, groteskno uhvaćene u trenutcima nervna sloma zbog teško počinjenih grijeha, duboko svjesne i svoje neženstvenosti i indoktrinacije. Na mučne scene silovanja, neočekivana strijeljanja i bacanja u jamu vežu se daljnje muke spašenih četveroredaša – njihov križni put po partizanskim logorima koji traje cijelu vječnost, s iznenađenjima koja dolaze s novim zapovjednicima, tiranski nastrojenim isljednicima (komesara Miloša, kapetana Raše) i ponekim prijetvorno dobrim vođama (umiljati Kapetan).

  Može se reći kako su sve epizodne uloge odigrane zdušn; gotovo je teško izdvojiti neko glumačko ime koje se posebno izdvaja (u anale idu: Goran Grgić kao fra Lujo, Alen Liverić kao Blaž Blažinić, Predrag Vušović kao Gaconja, Filip Šovagović kao poručnik Hunjeta, Ivica Vidović kao violinist Hižar, Joško Ševo kao Milan Basta, Sreten Mokrović kao Franta Podolnik, Tamara Garbajs kao Magdalena Matijaš, Mustafa Nadarević kao umiljati Kapetan, Goran Navojec kao Baja, Ivo Gregurević kao kapetan Raša, Božidar Alić kao velikosrbin Vasa i mnogi drugi). U tu vrzinu kolu nadi mjesta nema - dok Ivanove oči gasnu od traume, ona će se tiho ušuljati humanom gestom Tajanstvenoga (njegovu samilost smireno donosi Filip Nola). Ulogu vidarice Mirte, spremne podržati svojega čovjeka u kakvu-takvu izlječenju, u lažnu habitu časne sestre iz dvorca Mačke-Mame, skrušeno je i emotivno utjelovila Ena Begović.

  

  I premda je kruna filmskoga završetka ljubav koja nadilazi sve prepreke, nad njome ostaje tmasti oblak hrvatske šutnje u zamjenu za život u slobodnome ropstvu nove države. Sedlarov Četverored bolna je epopeja o stradanjima Hrvata, nepravedno gurnutima na margine povijesne zbilje kao vječna opstruenta narodnome miru.

  Roman Četverored Ivana Aralice i film Jakova Sedlara dijele istu tematsku jezgru, ali različito pristupaju formi, interpretaciji i izražajnosti. Dok roman naginje etičko-dokumentarnoj introspektivi, film daje prednost epičnoj emocionalnosti i ideološkom razotkrivanju. Knjiga traži katarzu kroz tišinu potresne pisane riječi, a film je doziva kroz slike boli i vizualne udarce povijesti. Ivan Aralica koristi književne alate za dubinsku psihološku i povijesnu rekonstrukciju, dok Jakov Sedlar emocionalno i vizualno dramatično predočava tragediju, ali uz jače ideološko obojenje i manje nijansiranu karakterizaciju.

  

  ©Vesna Aralica, FILMOVI.hr, 9. rujna 2025.

  Tekst je sufinanciran sredstvima Fonda za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija

Piše:

Vesna
Aralica